Svijećnica je narodno ime za blagdan Prikazanja Gospodinova, koji se slavi 2. veljače. U novome kalendaru (iz 1970. godine) božićno vrijeme završava Krštenjem Gospodinovim, početkom siječnja. No prema nekadašnjoj tradiciji Svijećnicu se smatralo posljednjim danom božićnoga vremena. Ali, što je Svijećnica? Kako bismo razumjeli ovaj blagdan, moramo razumjeti ponešto o židovskoj tradiciji i povijesti.

Čišćenje i prikazanje

Prema knjizi Levitskoga zakonika (Lev 12,1-4), kada bi žena rodila muško dijete, sedam dana ju se smatralo „nečistom”. Zatim, osmoga dana, dijete bi bilo obrezano, u skladu sa savezom što ga je Bog sklopio s Abrahamom. 

Poslije toga, kroz preostalih trideset i tri dana, žena bi ostala kod kuće kako bi se oporavila, i kako bi prestalo poslijeporođajno krvarenje. Nakon četrdeset dana roditelji bi pošli u Hram u Jeruzalemu radi obreda čišćenja. Tada bi se prikazala žrtva za grijeh – janje, ili za siromašne – dva golubića ili dvije grlice.

Otkupljivanje prvorođenoga sina

U Knjizi Izlaska Bog je govorio Mojsiju i rekao: „Meni posvetite svakoga prvorođenca! Prvenci materina krila kod Izraelaca, i od ljudi i od životinja, meni pripadaju!” (Izl 13,2) U vrijeme Isusova rođenja to se sastojalo od hramskoga poreza od pet šekela, koji su roditelji davali svećeniku da prinese pashalnu žrtvu. Tom se žrtvom prvorođenoga sina „otkupljivalo”, ili izbavljalo iz ropstva.

U Lukinu Evanđelju otkupljivanje se ne spominje u odnosu na prikazanje Gospodinovo, nego se naglašava posvećenje Bogu. To pokazuje kako Isusu ne treba otkupljivanje, nego da je on savršena žrtva, koja će se prinijeti kako bismo mi bili vječno oslobođeni iz ropstva grijehu.

Šimunovo proročanstvo

Za vrijeme prikazanja Gospodinova, u Hram je došao pravedan čovjek imenom Šimun. On je cijeloga svojega života iščekivao dolazak Mesije. On je držao dijete Isusa u naručju, govoreći: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.” (Lk 2,29-32)

Drugim riječima, Mesija kojega je on držao u svojemu naručju dolazio je radi pravednika i radi grešnika, radi Židova i radi poganina. Zatim se Šimun obratio Mariji i Josipu i rekao im: „[…] Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,34-35)

Te su Šimunove riječi nadahnule zamisao o Svijećnici, jer Isus je svjetlo narodima. On je svjetlo koje dolazi na svijet kako bi otjeralo grijeh i tamu. On je naš Svećenik, Prorok i Kralj. Upravo to otkrivaju nam tajanstvene Šimunove riječi.

Svijeće

Razmislite o svojemu vlastitome „prikazanju” pri svojemu krštenju. Uskrsna svijeća, koju se prvi put pali na uskrsnome bdjenju, a koja je najistaknutije „Svjetlo Kristovo” u liturgiji, bila je zapaljenja pri vašemu krštenju. Njezinim je plamenom zapaljena manja, krsna svijeća. Crkva je dobro uočila tu poveznicu. Još od sedmoga stoljeća, 2. veljače, na blagdan Prikazanja Gospodinova, blagoslivljaju se svijeće. Odatle je i došao naziv „Svijećnica”.

Izvor: Catholic Link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.