ISPIT SAVJESTI PREMA SØRENU KIERKEGAARDU

Četiri stadija na putu prema trajnom i osobnom odnosu s Isusom Kristom

Živim li ja uopće svoj život? Je li moj život rezultat mog izbora, moje volje, mojih naklonosti, darova koje mi je Bog dao? Ili mi netko drugi diktira kako ću živjeti?

4 stadija u odnosu s isusom kristom, Søren Kierkegaard

Foto: Shutterstock.com

Prije tri godine proslavili smo 200 godina od rođenja velikog Sørena Kierkegaarda, danskog filozofa koji prije svega naglašava važnost i odgovornost pojedinca i njegove uloge u svijetu i stoga je često nazivan ocem egzistencijalizma. Filozofija je još od zlatnog doba grčke filozofije, počevši od Sokrata, težila oblikovanju praktičnog života a ne  ispraznom teoretiziranju. U tom smislu, ona je draga i poželjna i kršćaninu i ateistu, prilika da se susretnu na zajedničkom tlu. Može li se filozofijom doći do Krista? Rijetko je koji moderni filozof stvorio preduvjete za taj susret kao Kierkegaard. Njegova filozofija je možda najbolja prilika čovjeku postmodernog društva da na tlu filozofije razumije što je to kršćanstvo i odbaci predrasude i preispita sam sebe.

Za Kierkegaarda, svako ljudsko biće ima zadaću i odgovornost postati “teološki netko”. Drugim riječima, stvoriti ispravan odnos s Bogom, drugima i samim sobom. Kršćanstvo nije stvar pravovjerja ili službenog članstva u Crkvi, nego odnos s Bogom kroz strast vjere. Kršćanstvo je jedno egzistencijalno putovanje – misija. Postati kršćaninom znači konstantno postajati kršćaninom. Kierkegaard je upravo susret s osobom Isusa Krista smatrao početkom autentične egzistencije pojedinca. Čovjek, po Kierkegaardu, zapravo i ne živi punim životom dok ne sretne Krista i ne ostane s Njime u trajnom, stvarnom, praktičnom osobnom odnosu.

Kako?

Potrebno je proći kroz nekoliko stadija – stepenica: malograđanština, estetski stadij, etički stadij i religiozni stadij. Daljnji tekst (Kierkegaardove izreke i pitanja koja se nadovezuju) predstavlja jedan praktičan ispit savjesti sročen sukladno Kierkegaardovu naučavanju o životnim stadijima i citatima, koji će nam poslužiti u otkrivanju osobnog položaja na tom putu kako bismo si posvijestili potrebne korake prema spomenutom spasonosnom susretu, koji u konačnici nužno zahtijeva prestanak s filozofiranjem i traži jedan iskorak, skok vjere. Pa, krenimo redom.

U prvom dijelu ljudskog života, najveća je opasnost u nepoduzimanju rizika.

Živim li ja uopće svoj život? Je li moj život rezultat mog izbora, moje volje, mojih naklonosti, darova koje mi je Bog dao? Ili mi netko drugi diktira kako ću živjeti? Jesam li non-stop opterećen time što će drugi reći o meni? Imam li stalnu potrebu samo uklopiti se u masu? Bojim li se tuđih komentara?

Malograđanski stadij

Dosada je korijen svakog zla – očajničko odbijanje biti ono što jesam.

Radim li i studiram samo zato što i drugi to rade? Radim li samo ono što mi se kaže? Ili samo zato što se to od mene očekuje? Držim li se pravila, običaja, normi, tradicije, samo da mogu poslati „mozak na pašu“? Je li mi omiljena poslovica ona što kaže: „Ne talasaj!“?

 Ne postoji ništa čega bi se čovjek toliko bojao kao što se boji spoznaje da su njegove vlastite sposobnosti da stvara i postane netko upravo ogromne.

Tko sam ja zapravo? Bojim li se sebi postaviti ovo pitanje? Stvara li mi ono duboku tjeskobu? Strah od ničega, praznine, ništavila? Prekrcavam li svoj dan zabavom, dužnostima i obvezama bez kraja samo da ne čujem u svojoj nutrini ovo pitanje: „Tko si ti ?“ Bojim li se odgovora? Bojim li se kamo bi me to moglo odvesti? Čega bih se u svom komodu morao odreći?

Našem vremenu ne nedostaje razmatranja, nego strasti.

Uzbuđuje li me išta u životu ili samo „odrađujem“ svoj život? Imam li strasti za išta? Ako nemam, bojim li se samom sebi priznati da je duboko u meni očaj? Očaj je temeljni osjećaj malograđanina. Potiskujem li taj očaj pod svaku cijenu? Kad podsvijestim sebi vlastiti očaj, shvatit ću da zapravo potiskujem strast.

Estetski stadij

Većina ljudi naganja užitak bez daha i tolikom žurbom da nesvjesno prolete pokraj njega.

Sad kad sam shvatio da mi je strast nešto urođeno, što zahtijeva moju pozornost, tražim li je nepromišljeno i bezglavo u estetskim doživljajima? Nastojim li  je zadovoljiti na nezdrave i štetne načine? Koristim li druge ljude samo kao sredstvo? Provodim li vrijeme u traženju uzbuđenja i ugodnih osjećaja? Prolaze li mi dani u ispraznim aktivnostima: ležanje, sport, kino, kafići, shopping, glazba, virtualni svijet (internet, TV)? Izbjegavam li pod svaku cijenu svoje obveze? Tražim li stalno izgovore? Je li mi život postao samo igra? Jesam li dvoličan? Igram li uloge sina, brata, prijatelja, studenta, kršćanina, pristojnog mladića ili djevojke? Skrivam li svoje pravo lice? Je li mi život kazalište, kabaret, pozornica? Jesam li ciničan, ironičan? Bojim li se pretjerano razočaranja ili neuspjeha? Izbjegavam li pod svaku cijenu negativne osjećaje? Odgađam li stalno neke važne odluke i izbore jer se bojim da ću promašiti i biti povrijeđen? Shvaćam li da je ključ za katastrofu upravo neizabiranje svog života? Sve je ovo znak da je strast ostala nezadovoljena i da me dalje nagriza očaj.

Suoči se s činjenicama o tome tko si zapravo, jer te upravo to suočavanje i mijenja.

Možda je problem u tome što ne želim izabrati samog sebe, htjeti to što jesam. Prihvaćanje sebe kakvim jesam je prvi korak oslobađanju prikrivenog očaja u nutrini. Potrebno je preuzeti odgovornost za svoj život. Odgovornost znači da u ovom trenutku (ne sutra!) imam rješenje za pitanja i izazove koje mi život postavlja na planu rada, ljubavi i društvenog angažmana. Život je iritabilan, rekli bi psiholozi. Ako ne reagiram na podražaj, mrtav sam. Ako ne donosim odlukeizbore, umirem. Što više odluka u životu napravim i provedem, to ću biti više živ. Shvaćam li da je očaj samo odsutnost nečega, i ako postoji očaj da mora postojati i trajna sreća?

Etički stadij

Ponavljanje je stvarnost i ozbiljnost života.

Grozim li se ponavljanja, iz dana u dan, iz tjedna u mjesec, u godinu? Čini mi li se da mi život ide u krug a nikad kraja? Jesam li upao u rutinu i umirem od dosade? Užasavam li se dužnosti? Osjećam li je kao teret? Shvaćam li da je to zato što sam krivo usmjerio ili izgubio strast? Otupio sam je u estetskim doživljajima. Da bih mogao imati trajnu strast za životom i u životu, moram spojiti strast i dužnost jedno s drugim. Ono što mi predstavlja strast mora mi postati dužnost. Dužnost je prestanak glume, površne igre života. Dužnost me usmjeravam k drugom. Tek tada mogu uistinu biti etičan čovjek. Aktivnost u kojoj sam strastven treba mi postati profesija. Osoba za kojom sam strastven treba mi postati životnim suputnikom: supružnikom, mentorom ili prijateljem. Sve ovo podrazumijeva ponavljanje. Ponavljanje onda nije dosadno i zatupljujuće nego prilika za rast. Život prestaje ići u krug i prelazi u spiralno, uzlazno kretanje, u visine. Ponavljanje podrazumijeva prihvaćanje odgovornosti. Prestajem živjeti kao narcis, u samodostatnosti estetskih doživljaja. Ako to ne učinim, postojim li uopće? Kakva je to egzistencija?

Vjera je najveća strast u ljudskom biću. Mnogi ljudi svih generacija nikad neće dospjeti tako daleko u životu, a nitko neće dospjeti dalje.

Shvaćam li da je izvor svake strasti za životom u Bogu? Strast je nužno usmjerena prema nekom dobru. A Stvoritelj je izvor svih dobara i najveće Dobro. Stari Grci su na sprovodima i karminama o pokojniku pitali samo jedno: Je li imao strasti u životu? Ti isti Grci susreli su na Aeropagu Apostola naroda koji im je otkrio Nepoznatog Boga – onoga u kojem živimo mičemo se i jesmo. Jedini način da budem sretan je da svoju strast, dužnost i ponavljanje uzdignem na novu razinu, usmjerim prema tome Bogu, najvećem dobru. Očaj (zatomljena strast) je odsutnost najvećeg dobra u mom životu. Praznina koju ispunjava samo Bog. 

Teško je vjerovati jer je teško biti poslušan.

Mogu se truditi biti savršeno etičan, ali neću uspjeti. Kad-tad, skrivit ću nešto. Bit će mi skrivljeno nešto. Odakle patnja i zlo u svijetu? Sumnjam li u Božju pravednost? Osjećam li krivnju ako prekršim neko etičko pravilo? Nužno ga moram prekršiti, moja sposobnost za etičnost ima granicu. Slab sam čovjek. Ali, bježim li od krivnje? Zar ne shvaćam da sam rođen kriv? Shvaćam li da je krivnja moje trajno stanje? Svaka krivnja je krivnja prema Bogu, izvoru svega. A to znači da je i najmanja krivnja beskonačna, jer je napravljena beskonačnom Bogu. Osjećam li to? Shvaćam li da je krivnja jedino što mogu dati Bogu, jedino što je uistinu moje? Bog želi da mu dam svoju krivnju. Kad prihvatim da sam nužno kriv, onda mogu prihvatiti sebe i imati mir. Na ulazu u raj nalazi se jedno ogromno smetlište naših izgovora i samoopravdanja. Imam li zadrške u tom predanju svoje krivnje? Rješavam li se svoje krivnje samo prema Bogu (kroz ispovijed) a da zaobilazim rješavanje krivnje prema bratu čovjeku (isprika, nadoknada)? Krivnja je put do Boga koji me ljubi beskonačno i čeka da mu predam svoju krivnju.

Vjerski stadij

Jesam li vjernik? Odricanje s računicom nije vjera. Očekivanje nečega zauzvrat nije vjera. Vjera je apsurd. Da bih bio vjernik, trebam dati sve što imam i odreći se toga zauvijek. Tek tada sam napravio skok vjere. Kad dam sve, uistinu ne očekujući ništa zauzvrat, tada dobivam natrag sve. I puno više od toga.

Propovjednik ne treba biti govornik, nego svjedok.

Riječi same po sebi su isprazne. Egzistencija svjedoči o tome tko sam zapravo. Ona se neprestano mijenja, raste, razvija se ili odumire, a predstavlja odnos. Odnos s Onim koji je iznad svakog razuma i van svake pameti. On je apsurdan, neshvatljiv. Ali iznad svega, on je mogućnost. Njemu ništa nije nemoguće.

Život se mora živjeti unaprijed, no može se razumjeti samo unatrag.

Dragi čitatelju, razumiješ li sebe? Sagledaš li svoj život na ovaj način, prepoznat ćeš u sebi i malograđanina i estetičara i etičara. I tad ćeš se naći pred jednim vratima.

Sad već znaš koja su to vrata.

Otvori ih i zakorači.

On te čeka.

Danko Kovačević | Bitno.net

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Rhema.

Objavljeno: 22. studenoga 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi