Volio bih imati oči i vjeru poput svoje djece. Vratili smo se u Ameriku prije nekoliko mjeseci (autor i njegova supruga su misionari-laici, op. prev.), a oni sada pokazuju svakoga siromaha i beskućnika na svakome križanju kojim prođemo.

„Joj, tata, promašili smo ga jer je na semaforu bilo zeleno, ali možda bismo mogli stati i pomoći mu kada se budemo vraćali…”

Djeca imaju predivna srca. Ponekad mi se čini da moja djeca žele ići za siromasima i pronaći ih sve, i dati im sve što im treba. Uistinu je lijepo kod djece vidjeti to svojstvo. Moje srce često zna biti hladno i ogorčeno, i nekada na siromašne gledam kao na nezgodnu stvar ili na prepreku koju trebam preskakati kroz svoj dan. Čini li se i vama tako?

Davati siromašnima svoje najbolje

2016. godine papa Franjo napisao je apostolsko pismo naslovljeno Misericordia et Misera („Milosrđe i bijednica”), u kojem je uveo prvi „Svjetski dan siromašnih” u Katoličkoj Crkvi i pozvao na njegovo obilježavanje. Taj smo dan kao Crkva prvi put obilježili 19. studenoga 2017. godine. Taj je dan proslavljen uz prelijepu svetu misu u bazilici svetog Petra, nakon koje je uslijedio ukusan ručak za rimske siromahe. Za vrijeme toga ručka siromašnima su posluživali finu hranu, poput telećih kotleta, i dobru kavu, a sve na lijepim bijelim stolnjacima. Papina je poruka siromasima bila jednostavna: „Vi ste važni u Božjim očima! Volimo vas dovoljno da bismo vam dali svoje najbolje!”

Sram me je ovo priznati, ali shvatio sam da sam mnogo puta u svojemu životu siromašnima davao svoje ostatke umjesto prvina svojih plodova, svoje drugorazredno ili trećerazredno umjesto najboljega od sebe, i svoj sitniš umjesto svojega obilja. To je jednostavno teško, i moje srce mora biti probodeno kako bi se opet iznova preobrazilo. 

Prije nekoliko godina naša je obitelj živjela u siromašnome gradu u Srednjoj Americi. Jedan je naš tamošnji prijatelj nastojao ostati trijezan i pronaći sebi stan. Tražili smo posvuda kako bismo mu pronašli skromno mjesto gdje bi mogao živjeti, ali nijedan ga stanodavac nije htio primiti jer je, tako reći, spalio sve mostove – učinio mnogo loših stvari u životu koje se više nisu dale ispraviti. Pitao sam se i pitao kako da mu nađemo smještaj, a onda je moja šestogodišnja kći sasvim jednostavno izjavila: „Tata, a zašto mu ne bismo dali da živi u našoj spavaćoj sobi? Nitko ne spava na onome praznome krevetu koji tamo stoji.”

Majka Terezija iz Kolkate jednom je rekla: „Siromaštvo nije stvorio Bog, nego ja i vi, onda kada ne dijelimo s drugima ono što imamo.”

O, kako je bila u pravu. Kada bi djeca vladala svijetom, vjerojatno ne bi bilo toliko siromaštva. Na kraju krajeva, mnogi od nas imaju krevete na kojima nitko ne spava, odjeću  koju nikada ne nosimo, i hranu koju svakoga dana bacamo. Zašto ja tako kompliciram? Trebao bih jednostavno slijediti primjer svoje kćeri i pape Franje, iznijeti fine stolnjake i hranu, i kada služim siromasima, dati im sve što imam. 

Najmanji od moje braće

Svi znamo za Isusove riječi iz 25. poglavlja Matejeva Evanđelja, gdje je Isus zaključio: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” i „Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.” (Mt 25,40-45)

Vjerujemo li mi da Isus stvarno jest u siromašnome čovjeku ili ženi koji prose i dovode nas u nezgodne situacije? Vidimo li Isusa u marginaliziranima i u zatvorenicima? Dobro znam da je to nekada teško.

Na kraju smo pronašli stan svojemu prijatelju, i kada smo mu uručili ključeve stana, on se smiješio od uha do uha. Ponovno je otkrio nešto od svojega dostojanstva, koje je bilo duboko zakopano ispod godina srama i straha. Priredili smo malu zabavu i pozvali njegove najbliže prijatelje. Bila je to prelijepa noć – „najmanji od te braće” bio je tražen, pronađen, ohrabren; s njim smo molili, vjerovali smo u njega, dali mu sklonište, i vraćeno mu je dostojanstvo.

„Primiste me”

Za vrijeme svoje propovijedi na prvome „Svjetskome danu za siromašne” papa Franjo je izjavio: 

„Siromašni su naša putovnica za nebo. U očima svijeta oni malo vrijede, ali oni su ti koji nam otvaraju vrata raja.”

To su veoma lijepe riječi, o kojima vrijedi promišljati, jer često stvari gledam posve suprotno. U iskušenju sam gledati na svoje bogatstvo i imetak kao na putovnicu kojom se pomaže siromašnima. U iskušenju sam vjerovati da mogu otvoriti vrata neba za siromašne, ali ne piše tako u Svetome pismu.

Moje je ohrabrenje za sve nas potražiti siromašne u svojemu životu. Budite ozbiljni u tome. Pronađite ih, trčite za njima, upoznajte ih, nahranite ih, odjenite ih, molite s njima, sprijateljite se njima, i dovedite ih do nogu Isusa, onoga koji jedini može zadovoljiti sve njihove potrebe. Jednoga ćemo dana stajati pred siromasima, ali će oni izgledati kao Isus, i on će nas pogledati u oči i reći: „Što si učinio za najmanjega od moje braće dok si bio na zemlji?”

„Na kraju našega života nećemo biti suđeni po tome koliko smo diploma primili, koliko smo novaca zaradili ili koliko smo velikih stvari napravili. Bit ćemo suđeni po onome: ‘Ogladnjeh i dadoste mi jesti. Bijah gol i zaogrnuste me. Stranac bijah i primiste me.’” (Mt 25,35-36)

– sv. Terezija iz Kolkate

Phlilip Douglas | Ascension Press

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.