On je za katolike prvosvećenik, Kristov namjesnik, rimski biskup, sveti otac. Papa sebe smatra slugom slugu Božjih.

Pa ipak, on je za mene, kao i za mnoge protestante, predstavljao službu koju smo složno odbacivali. Mogli smo biti u ljutoj neslozi o pitanju utemeljenosti krštenja djece nasuprot krštenja odraslih, o slobodi ljudske volje, o načinu na koji je Krist prisutan u Gospodnjoj večeri i o predodređenju. Slagali smo se, međutim, u jednomu pitanju: u neslaganju s naukom o papinstvu.

Poslušnost papi, poštovanje prema njegovoj službi, ljubljenje njegova prstena, primanje njegova blagoslova, vješanje njegovih slika, vjerovanje da on ima bogomdanu milost nezabludivosti – ove su se prakse i vjerovanja po mojemu mišljenju opasno približavale području idolopoklonstva. Gdje se, pitao sam, nalaze biblijsko utemeljenje i ovlast za takvo ponašanje i takvo vjerovanje?

Budući da je papinstvo za mene bilo kamen spoticanja – i budući da je ono ujedno i vječiti mamac za kritike od strane nekatolika – želim ovdje odgovoriti na neke uobičajene prigovore protiv katoličkoga nauka o papinstvu.1 

Što katolici (ne) vjeruju o papi?

U raspravi o papinstvu nailazimo na uobičajene prigovore za koje su dovoljni tek kratki odgovori budući da jednostavno nisu istiniti. U većini slučajeva riječ je o nesporazumima, urbanim mitovima i sličnim stvarima. 2 

1. Katolici misle da je papa bezgrešan.

Ne, ne mislimo. Zapravo, sadašnji papa ide na ispovijed najmanje jednom tjedno, kao što su išli svi pape koji su nam još ostali u svježemu sjećanju. Vjerojatno ispovijedaju svoje grijehe, inače sakrament ne bi bio valjan. Nema smisla ispovijedati vlastite vrline – ili tuđe grijehe. U Novome zavjetu vidimo da je Petar bio grešnik. To ipak nije ni najmanje umanjilo njegov autoritet.

2. Katolici misle da papa ne čini pogreške.

Ne, ne mislimo. Pape, isto kao i svi drugi ljudi, raspolažu nesavršenim znanjem i drugim ljudskim ograničenjima. U svojemu svakodnevnom životu pape čine pogreške, baš kao i svi mi. Neke su od tih pogrešaka malene, poput promašene stepenice na stubištu. Neke od tih pogrešaka imaju teške posljedice, poput krivo prosuđena problema u međunarodnoj diplomaciji. Papina milost nezabludivosti tiče se samo stvarî kršćanske vjere i morala.

3. Katolici su nauk o nezabludivosti izmislili u devetnaestome stoljeću.

Taj je nauk doista bio jasno izražen u tome razdoblju, ali je bio dijelom Crkve od početka – tako je npr. u prvome stoljeću sv. Klement Rimski, papa, Petrov i Pavlov učenik, rekao da kroz njega progovara Duh Sveti. I protestanti vjeruju da je Bog određene ljude obdario nezabludivošću, kao kada je (na primjer) nadahnuo svete pisce da napišu Sveto pismo. Milošću nezabludivosti apostoli i evanđelisti napisali su djela izuzeta od pogreške. Svi se u tome slažemo. Katolici i protestanti se ne slažu samo u tome proteže li se karizma nezabludivosti dulje od prvoga naraštaja kršćana.

4. Papinski je autoritet izgubio na ugledu i pravu ponašanjem loših papa.

Ne, nije. I Isus je u svoje vrijeme bio suočen s iskvarenom religijskom institucijom, pa ipak, uvijek je priznavao njihov od Boga dani autoritet u pitanjima nauka i religijske prakse: “Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine” (Mt 23,2–3). Čak ni Kajfa, izopačeni veliki svećenik, nije mogao, a da ne izgovori nepogrešivo proročanstvo dok je planirao Isusovo ubojstvo (usp. Iv 11,49–51). Trebala bi nas ohrabriti spoznaja da je, u dvije tisuće godina, vrlo malo papa zlorabilo svoj položaj – od njih 265, bila je tek šačica nitkovâ – a Bog čak ni tim nitkovima nikada nije dopustio da pogrešno poučavaju u pitanjima vjere i morala.

5. Kada bi papinstvo doista bilo ono što katolici tvrde da jest, ne bi uopće bilo loših papa.

To nije istina. Isus je apostolima dao milost autoriteta. On je sam odabrao dvanaestoricu. Pa ipak je znao da će ga jedan od njih izdati. Ovo bi pitanje dakle moglo glasiti: da je apostolat doista bio ono što je Isus rekao da jest, kako bi se mogao potkrasti loš apostol? Isus svima ostavlja slobodu da odaberu dobro ili zlo – pa čak i onima koje poziva na svetu službu.

Gdje se u Bibliji nalazi naše opravdanje za papinstvo?

Predaja se oslanja na nekoliko tekstova, ali na jedan osobito. U Evanđelju po Mateju Isus je upitao svoje apostole što ljudi govore o njemu. Oni su mu potom dali sažetak najsvježijih glasina. Potom ih je Isus upitao, sve zajedno, što oni misle tko je on. A Šimun je odgovorio u ime svih:

“Šimun Petar prihvati i reče: ‘Ti si Krist Pomazanik, Sin Boga živoga.’ Nato Isus reče njemu: ‘Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima’” (Mt 16,16–20).

Prvo, Šimun Petar je nastupio kao glasnogovornik skupine i iznio je dubok nauk: dogmu u utjelovljenju (usp. također Iv 6,68–69). Isus je objasnio Šimunu da se takva istina ne može doseći naravnim putem; Šimun je primio posebnu objavu od Boga. I Šimun je, uz Božju pomoć, progovorio nezabludivo.

Isus je potom Šimunu dao novo ime, Petar – doslovno “Stijena” – ime koje se do toga trenutka ne pojavljuje nigdje u povijesnim zapisima. Isus je obećao da će na tomu kamenu temelju sagraditi božansku građevinu. Tu je građevinu oslovio kao “Crkvu svoju” jer ona ne će biti tek ljudska ustanova. Ona će također, u nekome smislu, biti nepokvarljiva: “vrata paklena (ili ‘sile smrti’) neće je nadvladati”. Vidimo, dakle, da je sam Bog dao jamstvo da će očuvati Petrov autoritet.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Razlozi za vjerovanje”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net

Footnotes

  1. Bit će vam vrlo korisne i sljedeće knjige: Scott Butler, Norman Dahlgren i David Hess, Jesus, Peter, and the Keys: A Scriptural Handbook on the Papacy, Queenship Publishing, Santa Barbara, CA, 1997.; Stephen K. Ray, Upon This Rock: St. Peter and the Primacy of Rome in Scripture and the Early Church, Ignatius Press, San Francisco, 1999.; Vladimir Solovjev, The Russian Church and the Papacy, Catholic Answers, San Diego, 2002.
  2. Za pitanja koja ovdje nismo dotaknuli vidi Patrick Madrid, Pope Fiction: Answers to 30 Myths and Misconceptions about the Papacy, Basilica Press, Rancho Santa Fe, CA, 2000.