U listopadu 1966. godine, nešto manje od godinu dana nakon završetka Drugog vatikanskog koncila, filozof i ugledni katolički teolog Dietrich von Hildebrand pitao se pripremamo li se bolje za susret s Kristom kada se na misi uzdižemo k Njemu ili kad ga povlačimo u svoj običan, radni svijet. Već gotovo pedeset godina Crkva se bori za rješavanje ovog pitanja.

U narednim desetljećima nakon koncila u liturgiji je oduzet gotovo svaki osjećaj misterija. Sadašnji pokušaji reforme postupno traže da se oporavi osjećaj strahopoštovanja i vrati se sveto na misi.

Raspravljajući o misteriju, prisutnog u istočnim liturgijama, u odnosu na zapadne liturgije, bivši pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinal Malcolm Ranjith, istaknuo je: „Pravoslavne Crkve i Crkve na istoku još uvijek nose u svojim liturgijama mistični ton: tamo je pjevanje, tu je upotreba jezika koji nisu većinski jezici, zatim veća upotreba tamjana … Volja za mistikom, tj. za osjećajem svetog u liturgiji se događa i nakon reforme. Ponekad ne zbog reformi, već jer su pojedine osobe odlučile uzeti stvari u svoje ruke i učiniti ono što je Crkva postupno izgubila – mistični element, element tajnosti. To je razlog zašto naši vjernici nalaze u našoj liturgiji, u naš molitveni život – dosadu.“
U nastojanju da se oporavi taj mistični element u liturgiji, Crkva je vratila u praksu časnu uporabu latinskog jezika, pjevanje te češću uporabu tamjana za vrijeme svete mise. Uspostavljanje osjećaja strahopoštovanja kroz navedena materijalna sredstva je također pomoglo umanjiti antropocentričnu tendenciju koja je zavladala u postkoncilskoj liturgiji.

Na konferenciji Sacra Liturgia u Rimu, kardinal Ranjith je govorio o važnosti Summorum Pontificuma te svrsi tog dokumenta: „Ponovno uvođenje usus antiquior – starijeg obreda rimske liturgije – od pape Benedikta XVI. nije unazađujući korak kako ga nazivaju neki, već potez koji u svetoj liturgiji vraća dublji osjećaj strahopoštovanja i misticizma. To je način na koji je papa nastojao spriječiti napadanu banalizaciju nečega tako presudnog za život Crkve.“

Latinski – jezik liturgije

Važnost povećane uporabe latinskog jezika unutar redovnog oblika rimskog obreda (tzv. Novus Ordo) ne može biti pretjeran. Godine 2012. na četvrtom sastanku Katoličkog jedinstva, biskup Atanazije Schneider je bio toliko hrabar da identificira „potpuni nestanak latinskog u velikim euharistijskim slavljima u redovnom obliku“ kao jednu od pet rana liturgijskog mističnog tijela Kristova.

Obnova latinskog u liturgiji služi kao izvor jedinstva sveopće Crkve, uzdiže se iznad svih kultura svijeta i stoljeća. Dvadesetak godina prije Drugoga vatikanskog koncila, papa Pio XII. je podsjetio vjernike da je „upotreba latinskoga jezika, kako je na snazi u velikome dijelu Crkve, jasan je i plemeniti znak jedinstva i zgodno sredstvo protiv bilo kojega iskrivljavanja prave nauke“. (Mediator Dei, 60).

Nedavno sam slušao homiliju u kojoj svećenik odbacuje uporabu latinskog unutar liturgije rekavši: „Neću reći misu na latinskom jeziku jer mi uporaba latinskog ništa ne znači.“ Ovaj svećenik, koji se zaredio 1970., pokazuje vrlo hitnu potrebu za vraćanje osjećaja strahopoštovanja kao najviši čin bogoslužja. Četrdeset godina loše formacije i antropocentrične liturgije su opustošili bitno razumijevanje mise. Latinski jezik, često govoren u tišini na misi, služi da nas podsjeti komu se obraćamo u liturgiji.

Pjevanje – neizostavno

Gregorijansko pjevanje je još jedan način na koji Crkva oporavlja osjećaj za sveto. Kada je Drugi vatikanski sabor izjavio da pjesma ima počasno mjesto u liturgiji (Sacrosanctum Concilium, 116.), time je jednostavno potvrdila već uspostavljenu reformu glazbe. U svojem Motu propriju „Tra le Sollecitudini“ (1903.), papa Pio X. je podsjetio vjernike: „Gregorijansko pjevanje se uvijek smatralo vrhovnim modelom za crkvenu glazbu, tako da je u potpunosti opravdano utvrditi sljedeće pravilo: što je više kompozicija za crkvene potrebe nadahnuta nad gregorijanskim oblikom, to više svetija i liturgijski ispravnija glazba postaje; a što više nije u skladu s tim vrhovnim modelom, to je manje vrjednija za potrebe svetog prostora.“

Sakralna glazba na misi treba slaviti Boga i posvećivati vjernike. U pastoralnom pismu (2013.) vjernicima svoje biskupije Marquette, nadbiskup Alexander Sample je naglasio kako „prava“ glazba na svetoj liturgiji ima tri osobine: svetost, ljepotu i univerzalnost. Nadbiskup Sample je objasnio kako ove osobine nisu „proizvoljne i subjektivne“, već „objektivno teku od esencijalne prirode i svrhe same svete glazbe“.

Često u postkoncilskim godinama se čulo pozivanje na „inkulturaciju“ kao ispriku za bezbroj liturgijskih zloupotreba i ekscesa. U spomenutom pismu, nadbiskup Sample napominje da sveta glazba nadilazi kulture te kako nije „svaki oblik ili stil glazbe sposoban biti pogodan za misu“. Kako sve više župa sada nudi tradicionalnu latinsku misu od izdanja Summorum Pontificuma pape Benedikta, primjećujemo također sve veću uporabu pjevanja i u „Novus Ordo“ obliku mise.

Tamjan – ambijent neba

Konačno, „dašak transcendentnosti“ dalje se oporavio u liturgiji kroz korištenje tamjana. Naši mirisni receptori, koji olakšavaju naš osjećaj mirisa, izravno su spojeni na limbički sustav, za kojeg se smatra da je sjedište osjećaja u našem mozgu. Za većinu, miris tamjana na misi je nešto odvojeno i različito od drugih mirisa koje susreću izvan mise. Tako, kroz korištenje tamjana, Crkva pronalazi još jedan način komunikacije sa svetim dok sudjelujemo na liturgiji.

Svrha tamjana i simbolička vrijednost dima jest čišćenje i posvećenje. Dim simbolizira molitvu vjernika uzdignutu do neba. U Svetom pismu psalmist moli: „Nek mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje, podizanje mojih ruku nek bude kao prinos večernji!“ (Ps 141).

Tamjan također stvara ambijent neba. Knjiga Otkrivenja opisuje nebesko bogoslužje na sljedeći način: „I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kada da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje.“ (Otk 8, 3-4)

Procjenjujući liturgijske promjene već započete u listopadu 1966. godine, Dietrich von Hildebrand je napisao: „Nova liturgija zapravo prijeti da onemogući susret s Kristom, jer odvraća poštovanje pred otajstvom, isključuje strahopoštovanje, te na koncu gasi osjećaj svetosti.„ U posljednjih nekoliko godina, Sveta Majka Crkva je počela polako oporavljati ovaj osjećaj svetog na misi kroz korištenje latinskog jezika, gregorijanskog pjevanja i tamjana. U godinama koje dolaze možemo vidjeti Crkvu koja nastojati „susresti Krista uzdižući se k njemu“, potpuno tražeći vraćanje mističnog elementa u katoličko bogoslužje.

Brian Williams | liturgyguy.com | Prijevod: Martin K.