Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Gospodin, Bog tvoj (Izl 20,12).

I bijaše im poslušan (Lk 2,51).

Sam Gospodin Isus istaknuo je važnost te “Božje zapovijedi” (Mk 7,8-13). Apostol uči: “Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer je to pravedno.`Poštuj oca svoga i majku – to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji'” (Ef 6,1-3). Četvrta zapovijed otvara drugu ploču Zakona. Naznačuje poredak ljubavi. Bog je htio da, iza njega, poštujemo roditelje kojima dugujemo život i koji su nam predali spoznaju o Bogu. Pozvani smo častiti i poštivati sve koje je Bog, za naše dobro, zaodjenuo svojim autoritetom.

Ova zapovijed izrečena je u pozitivnom obliku, kao dužnost koju treba vršiti. Ona nagovješćuje slijedeće zapovijedi koje izriču posebno poštovanje prema životu, braku, zemaljskim dobrima, riječi. I predstavlja jedan od temelja crkvenoga društvenog nauka.

Četvrta zapovijed izričito se obraća djeci u pogledu odnosa s ocem i majkom, jer je to najopćenitiji odnos. Tiče se također rodbinskih odnosa s članovima obiteljske skupine. Traži iskazivanje časti, ljubavi i priznanja djedovima i precima. Proteže se napokon na dužnosti učenika prema nastavnicima, zaposlenih prema poslodavcima, podložnika prema poglavarima, građana prema domovini, prema javnim službenicima i vladarima.

Ova zapovijed uključuje i podrazumijeva dužnosti roditelja, skrbnika, učitelja, poglavara, načelnika, državnika, svih koji vrše vlast nad drugima ili nad nekom zajednicom osoba.

Obdržavanje četvrte zapovijedi donosi i nagradu: “Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Gospodin, Bog tvoj” (Izl 20,12). Poštivanje te zapovijedi, zajedno s duhovnim plodovima, jamči ovozemne plodove mira i blagostanja. Nasuprot tome, prijestup te zapovijedi povlači za sobom teške nevolje zajednici i ljudima.

Narav obitelji

Bračna zajednica temelji se na supružničkoj privoli. Brak i obitelj usmjereni su dobru supružnika te rađanju i odgajanju djece. Ljubav između muža i žene i rađanje djece utvrđuju osobne odnose i prvotne odgovornosti među članovima iste obitelji.

Muž i žena ženidbom sjedinjeni čine zajedno sa svojom djecom jednu obitelj. Ta ustanova prethodi svakom priznanju sa strane javne vlasti, ona se nameće sama po sebi. Treba je promatrati kao redoviti odnos prema kome vrednovati različite oblike srodstva.

Stvorivši muža i ženu Bog je ustanovio ljudsku obitelj i providio je osnovnim ustrojstvom. Članovi obitelji jesu osobe jednaka dostojanstva. Radi zajedničkog dobra njezinih članova i društva, u obitelji postoje različite odgovornosti, prava i dužnosti.

Kršćanska obitelj

“Kršćanska obitelj pruža izrazitu objavu i ostvarenje crkvenoga zajedništva; stoga se može i treba zvati `domaća Crkva'”. To je zajednica vjere, nade i ljubavi. U Crkvi zadobiva osobitu važnost, kako je očito iz Novoga zavjeta.

Kršćanska obitelj je zajedništvo osoba, znak i slika zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga. Njezina roditeljska i odgojna služba odsjaj je Očeva stvoriteljskog djela. Obitelj je pozvana s Kristom dijeliti molitvu i žrtvu. Svakodnevna molitva i čitanje riječi Božje jača u obitelji ljubav. Kršćanska je obitelj blagovjesnica i misionarka.

Odnosi u obitelji sadrže bliskost osjećaja, sklonosti i probitaka, što se osobito rađa iz uzajamnog poštovanja među osobama. Obitelj je povlaštena zajednica pozvana oživotvoriti “ljubaznu otvorenost duha među supružnicima i (…) trajnu suradnju među roditeljima u odgoju djece”.

Obitelj je izvorna stanica društvenog života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom. Obiteljski je život uvođenje u društveni život.

Obitelj mora tako živjeti da se njeni članovi naviknu biti pažljivi i zauzeti za mlađe i za starije, za bolesne ili prikraćene i siromahe. Mnogo je obitelji koje u određenim trenucima nisu kadre pružiti takvu pomoć. Onda je dužnost drugih osoba, drugih obitelji i redom društvene zajednice providjeti za njihove potrebe: “Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta” (Jak 1,27).

Obitelj mora biti potpomognuta i zaštićena primjerenim društvenim odredbama. Gdje obitelji nisu kadre izvršavati svoje zadatke, dužna su druga društvena tijela pomagati im i podupirati ustanovu obitelji. U skladu s načelom subsidijarnosti neka se veće zajednice čuvaju da ne bi prisvajale prava obitelji ili da se ne bi miješale u njezin život.

Važnost obitelji za život i blagostanje društva, nameće samom društvu naročitu odgovornost podupiranja i učvršćivanja braka i obitelji. Neka građanska vlast smatra “svojom svetom dužnošću poštovati, štititi i promicati njihovu pravu narav, javno ćudoređe i kućno blagostanje”. Politička zajednica dužna je obitelj poštovati, pritjecati joj u pomoć i posebno joj osiguravati:

slobodu pri sklapanju ženidbe, u rađanju i odgoju djece prema vlastitom ćudorednom i vjerskom uvjerenju;

zaštitu čvrstoće ženidbenog veza i ustanove obitelji;

slobodu ispovijedanja vlastite vjere, njezina prenošenja i odgajanja djece u toj vjeri, s pravom na potrebna sredstva i ustanove;

pravo na privatno vlasništvo, slobodu poduzetništva, pravo na rad i na stan, pravo na iseljenje;

u skladu s ustanovama pojedinih zemalja, pravo na liječenje, pomoć ostarjelima, pravo na obiteljske doplatke;

zaštitu sigurnosti i zdravlja, napose glede opasnosti kao što su droga, pornografija, alkoholizam i slično;

pravo udruživanja s drugim obiteljima i preko takvih tijela biti predstavljene pred građanskim vlastima.

Četvrta zapovijed posvjetljuje druge društvene odnose. U braći i sestrama gledamo djecu svojih roditelja; u rođacima potomke svojih predaka; u sugrađanima djecu svoje domovine; u krštenima djecu majke Crkve; u svakoj ljudskoj osobi sina ili kćer onoga koji hoće da ga zovemo “Oče naš”. Iz toga slijedi da naši odnosi s bližnjima imaju osobno obilježje. Bližnji nije tek “jedinka” ljudskoga mnoštva, nego je “netko” koji zbog poznatoga podrijetla zaslužuje osobitu pozornost i štovanje.

Ljudske su zajednice sastavljene od osoba. Stoga se dobro upravljanje tim zajednicama ne ograničuje na jamstvo prava i vršenje dužnosti niti samo na poštivanje ugovora. Pravedni odnosi između poslodavaca i zaposlenih, vladara i građana pretpostavljaju naravnu dobrohotnost u skladu s dostojanstvom ljudskih osoba kojima je na srcu pravednost i bratstvo.

Dužnosti djece

Božje očinstvo izvor je ljudskog očinstva; na Božjem se očinstvu temelji dužnost poštivanja roditelja. Poštovanje što ga djeca, malodobna ili odrasla, iskazuju svom ocu i majci, hrani se naravnom privrženošću koja se rađa iz veze koja ih združuje. To je poštovanje što ga traži Božja zapovijed.

Poštivanje roditelja (sinovska odanost) je čin priznanja onima koji su, darovavši život, s ljubavlju i radom dali djecu na svijet i omogućili im rasti u dobi, mudrosti i milosti. “Svim srcem poštuj oca svoga, i ne zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im svoj život duguješ: kako da im uzvratiš sve što učiniše za te?” (Sir 7,27-28).

Djetinje poštovanje iskazuje se također u poučljivosti i pravoj poslušnosti: “Sine moj, čuvaj zapovijedi oca svoga i ne odbacuj nauka matere svoje (…) da te vode kada hodiš, da te čuvaju kada spavaš i da se s tobom razgovaraju kad se probudiš” (Izr 6,22). “Mudar sin sluša naputak očev, a podsmjevač ne sluša ukora” (Izr 13,1).

Dokle god živi u roditeljskoj kući, dijete treba slušati sve što roditelji opravdano traže za dobro njegovo i dobro obitelji. “Djeco, slušajte roditelje u svemu; to je milo u Gospodinu” (Kol 3,20). Djeca također treba da slušaju razumne naloge svojih odgojitelja i svih onih kojima ih roditelji povjeravaju. No, ako su u savjesti uvjereni da bi posluh stanovitoj odredbi bio protivan ćudoređu, neka ne poslušaju.

Rastući, djeca će i dalje poštovati roditelje. Predusretat će njihove želje, često tražiti njihov savjet. Prihvaćat će njihova opravdana upozorenja. S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditeljima, ali ne i poštovanje koje im uvijek duguju. To poštovanje u stvari je ukorijenjeno u strahu Božjemu, jednom od darova Duha Svetoga. Četvrta zapovijed podsjeća odraslu djecu da su za roditelje odgovorni. Koliko im je moguće, dužni su im u starosti i bolesti, u samoći ili neimaštini pomagati moralno i materijalno. Isus ističe tu dužnost zahvalnosti. Jer Gospod slavi oca u djeci njegovoj, i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca okajava grijehe i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospoda (Sir 3,2-6).

Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi (…) Od hulitelja nije bolji tko prezire oca, i Gospod proklinje onoga tko vrijeđa majku (Sir 3,12-13.16). 2219 Djetinje poštovanje pogoduje skladu svega obiteljskog života; tiče se odnosa među braćom i sestrama. Poštovanje prema roditeljima odrazuje se na svu obiteljsku sredinu. “Vijenac su starcima sinovi sinova” (Izr 17,6). “Sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću” podnosite “jedni druge u ljubavi” (Ef 4,2).

Kršćani duguju posebnu zahvalnost onima od kojih su primili dar vjere, milost krštenja i život u Crkvi. To mogu biti roditelji, drugi članovi obitelji, djedovi i bake, duhovni pastiri, vjeroučitelji, drugi učitelji ili prijatelji. “Na pameti mi je neprijetvorna vjera koja je u tebi – ona vjera koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi” (2 Tim 1,5).

Dužnosti roditelja

Plodnost bračne ljubavi ne svodi se samo na rađanje djece nego se mora proširiti na njihov moralni odgoj i duhovno oblikovanje. Odgojno djelovanje roditelja “toliko je važno da se teško može ičim zamijeniti”. Pravo i dužnost odgoja roditeljima su prvotni i neotuđivi.

Roditelji treba da svoju djecu smatraju djecom Božjom te ih poštuju kao ljudske osobe. Oni ih odgajaju u vršenju Božjeg zakona pokazujući kako su i sami poslušni volji Oca nebeskoga.

Roditelji su prvi odgovorni za odgoj svoje djece. Tu odgovornost svjedoče prije svega stvaranjem obitelji u kojoj su nježnost, opraštanje, poštovanje, vjernost i nesebično služenje pravilo života. Domaće ognjište osobito je prikladno mjesto za odgoj u krepostima. Taj odgoj zahtijeva priučavanje odricanju, ispravno rasuđivanje, vladanje sobom, što su uvjeti svake prave slobode. Neka roditelji pouče djecu podlagati “ono što je tvarno i nagonsko onome što je unutarnje i duhovno”. Na roditeljima je također teška odgovornost pružati djeci dobar primjer. Priznavajući iskreno pred djecom svoje slabosti bit će sposobniji voditi ih i ispravljati: Tko ljubi sina svog, često ga bije šibom (…) Tko valjano odgaja sina, imat će od njega koristi (Sir 30,1-2).

A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim (Ef 6,4). Obiteljsko ognjište prirodna je sredina za uvođenje čovjeka u skupnu solidarnost i odgovornost. Nek roditelji uče djecu čuvati se popuštanja i zastranjivanja koja ugrožavaju ljudska društva.

Milošću sakramenta ženidbe roditelji su primili odgovornost i povlasticu naviještati vjeru svojoj djeci. Neka ih od najranije dobi uvode u otajstva vjere, kojih su svojoj djeci “prvi navjestitelji”. Neka ih od najnježnijeg uzrasta čine sudionicima crkvenoga života. Način obiteljskog življenja može razvijati čuvstvena nagnuća koja za cio život postaju istinski preduvjeti i potpornji žive vjere.

Roditelji treba da počnu djecu odgajati za vjeru od njihove najnježnije dobi. Taj se odgoj ostvaruje već time što se članovi obitelji potpomažu u rastu vjere svjedočenjem kršćanskog života življenoga u skladu s Evanđeljem. Obiteljska kateheza prethodi, prati i obogaćuje druge oblike vjeronauka. Poslanje je roditelja učiti djecu moliti se i otkrivati u sebi zvanje djece Božje. Župa je euharistijska zajednica i srce bogoslužnog života kršćanskih obitelji; ona je povlašteno mjesto kateheze za djecu i za roditelje.

Djeca opet pridonose roditeljskom rastu u svetosti. Svi zajedno i svaki napose, plemenito i neumorno, uzajamno daju oproštenje što ga iziskuju uvrede, svađe, nepravde i nevjernosti. Na to ih upućuje uzajamna privrženost. To zahtijeva ljubav Kristova.

U doba djetinjstva roditeljsko se poštovanje i ljubav osobito iskazuje u skrbi i pažnji pri podizanju djece i zadovoljavanju njihovih materijalnih i duhovnih potreba. U tijeku rasta isto poštovanje i odanost upućuju roditelje odgajati djecu da se pravilno služe razumom i slobodom.

Pravo je roditelja, kao najodgovornijih za odgoj, djeci izabrati školu koja odgovara njihovu uvjerenju. To je jedno od osnovnih ljudskih prava. Roditelji su, koliko je god moguće, dužni birati škole koje im mogu najbolje pomoći u zadaći kršćanskih odgojitelja. Javne su vlasti dužne roditeljima to pravo jamčiti osiguravajući uvjete da se njime mogu stvarno služiti.

Kad odrastu, pravo je i dužnost djece izabrati zvanje i vlastiti životni stalež. Te nove odgovornosti preuzimat će u povjerljivu odnosu s roditeljima, od kojih će tražiti i rado primati upozorenja i savjete. A roditelji će paziti da djecu ne sile ni glede izbora zvanja ni glede izbora ženidbenog druga. Ta dužnost obazrivosti ne priječi im pomagati djeci mudrim savjetima, osobito kad namjeravaju osnovati obitelj.

Ima ih koji ne sklapaju ženidbu kako bi skrbili za roditelje ili za svoju braću i sestre, kako bi se isključivo posvetili određenom zvanju ili iz drugih valjanih razloga. Takvi mogu uvelike pridonositi dobru ljudske obitelji.

Obiteljske veze, premda važne, ipak nisu apsolutne. Što dijete više raste prema vlastitoj zrelosti i ljudskoj i duhovnoj neovisnosti, to biva očitije i snažnije njegovo osebujno zvanje koje dolazi od Boga. Roditelji će takav poziv poštovati i pomagati djecu da mu odgovore i da ga slijede. Treba se uvjeriti da je prvo zvanje kršćana ići za Isusom: “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan; tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan” (Mt 10,37).

Postati Isusovim učenikom znači prihvatiti poziv i pripasti Božjoj obitelji, provodeći život u skladu s njegovim načinom življenja: “Tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka” (Mt 12,49).

Roditelji će prihvatiti te radosno i zahvalno poštovati ako Gospodin kojemu od njihove djece uputi poziv da ga slijedi u djevičanstvu radi Kraljevstva, u posvećenom životu ili u svećeničkoj službi.

Katekizam Katoličke Crkve | Bitno.net