Dana 13. listopada 2019. godine papa Franjo proglasio je Johna Henryja Newmana svecem. Na svetoj misi povodom kanonizacije na Trgu svetoga Petra, u svojoj je propovijedi papa Franjo citirao jednu Newmanovu propovijed: „Kršćanin ima dubok, tih, skriven mir, koji svijet ne vidi.”[1] Prije nego što je bio primljen u Katoličku Crkvu, Newman je proveo dvadeset godina kao anglikanski svećenik, a to je putovanje opisao kao „dolazak u luku nakon olujnoga mora”. Kako sam i sâm bivši anglikanski svećenik, za mene je Newmanovo svjedočanstvo moćno; no u ovome trenutku u životu Crkve i svijeta sveti John Henry Newman ima mnogo toga za reći svima nama. Svi mi tražimo mir, i svi mi trebamo viziju doma u olujnim morima prethodnih godina. Ovdje je pet Newmanovih zamisli koje bi nam mogle pomoći nositi se s trenutnim situacijama:

1. Istina i jedinstvo su važni: U vremenu „moje istine” i „tvoje istine”, „istininištavnosti”[2], „lažnih vijesti”, „osjećam kao da”, uviđamo da se Newman godinama mučio oko toga koliku vrijednost pripisati osobnoj prosudbi. Kao katolik, Newman je otkrio da su tek onda kada je konačno bio u potpunosti vezan za sâmu Istinu, njegova mišljenja kao pojedinca – pa čak i njegove najdublje emocije i osjećaji – mogle ostvariti svoj uistinu autentičan izraz. No dugo prije nego što je bio katolik, znao je da Istina – kada se traži u molitvi – ima moć stvoriti Jedinstvo, a njega sada ima veoma malo. U propovijedi iz 1830. godine, naslovljenoj „Kada se istinu ne traži, ona je skrivena”[3], Newman je propovijedao:

„Bez sumnje, kada bi ljudi tražili Istinu s desetinom žara s kojim nastoje steći bogatstvo ili svjetovno znanje, njihove bi se razmirice godinu za godinom smanjivale. Bez sumnje, kada bi davali polovinu ili četvrtinu vremena koje troše u zabavama ili razonodi utrošili u molitvi za Božje vodstvo, ili koje troše u raspravama i sukobima, tako bi se neprestano jedan drugome postajali bližim.”

2. Papa je važan. Problem autoriteta u anglikanstvu dugo je mučio Newmana, i u konačnici je povjerovao da se njegovo poštovanje prema autoritetu – a doista, i možda urođena potreba za autoritetom, koju svi imamo – mora vezati uz živu osobu koju je imenovao sâm Krist. Protestantizam se suočava s mnoštvom mogućih autoriteta ne samo u liku različitih denominacija, nego i različitih tumača jednih te istih biblijskih odlomaka i tradicija. Sekularnim svijetom upravlja toksična politička dvojnost, kao i neprestana bujica sukobljenih glasova u medijima i na tržištu. Čak i mnogi katolici, a u posljednje vrijeme – ironično, više od svih – i radikalni tradicionalisti, sumnjičavi su prema riječima i djelima Kristova namjesnika. Newman nas poziva da ostavimo po strani svoja mišljenja i imitacije, i da stupimo u zajedništvo pod jednim propisno zaređenim pastirom: „Kako bi jedan jedini tražitelj trebao pronaći, ili jedan jedini kršćanin očuvati Istinu među toliko sukobljenih učitelja?” („Ogled o razvoju kršćanskoga nauka”)

3. Javno mnijenje je važno. Newman je kao vođa „oksfordskoga pokreta”, cijenjen propovjednik i govornik, bio poznata ličnost engleskoga kulturnoga života. Nakon što je postao katolikom, njegov se život drastično promijenio, ali on se nije povukao. Kao oratorijanac[4] u Birminghamu, napornije je radio u pastoralu nego što je to ikada činio kao anglikanac, i služio je nekima od najsiromašnijih i najugnjetenijih ljudi u viktorijanskoj Engleskoj, no nije se bojao ni progovoriti javno kada bi to zahtijevalo neko goruće pitanje. U svojemu „Pismu vojvodi od Norfolka” zauzeo se za pravo mjesto ne samo katoličanstva, nego i svakoga pravoga vjerskoga izražavanja unutar slobodnoga društva. Uz Newmanovu pomoć nitko od nas ne bi ikada više smio osjećati da političari, državnici, aktivisti ili influenceri mogu svojim različitim namjerama eksploatirati ili omalovažavati naša vjerska uvjerenja. Newman se pita: „Postoji li, dakle, sada uopće dužnost poslušnosti crkvenome autoritetu? Ili je to jedna od onih zastarjelih zamisli koje ‘Nova civilizacija’ mete poput kakve ružne paučine?” Naša vjera uvijek je na prvome mjestu, i zato ona pokreće svaki aspekt našega sudjelovanja u društvu.

4. Hrabrost je važna. Živimo u brutalnome vremenu. Newman je u svojemu vlastitome životu imao mnogo teških razdoblja, uključujući financijsku propast svojega oca kada je John Henry bio dijete, živčani slom zbog kojega je pao na najvažnijim ispitima svojega života, odbacivanje od strane mnogih prijatelja i članova obitelji kada je postao katolikom, te tužbu i poniženje od strane jednoga bivšega svećenika, šarlatana i zlostavljača djece. Newman je znao biti melankoličan. No njegov je moto bio Cor as cor loquitur („Srce govori srcu”). Cor je korijen riječi courage („hrabrost”), a Newman je imao mnogo hrabrosti, jer se nije pouzdavao u svoju vlastitu snagu, nego u Boga, koji ga je poznavao bolje nego što je Newman poznavao samoga sebe. U ljeto 1833. godine Newman se našao sam i bolestan na Siciliji. Umjesto da očajava, napisao je riječi koje će postati tekstom poznatoga himna Lead, Kindly Light:

„Vodi me, Svjetlo Dobrote, kroz tamu što me okružuje,

Ti vodi me naprijed!

Noć je mračna, i daleko sam od doma svog,

Ti vodi me naprijed!

Ti čuvaj moje korake; ne tražim da vidim

što je u daljini; jedan je korak za me dovoljan.”

I mi ćemo s Božjom pomoći proći kroz svoju vlastitu tamu što nas okružuje.

5. Prijatelji su važni. Evanđeosko buđenje što ga je doživio u mladosti u Newmana je kroz sav njegov život usadilo osjećaj osobne povezanosti s Bogom. Negdje na početku svoje duhovne autobiografije „Apologija vlastita života” (Apologia Pro Vita Sua) napisao je kako je kao mlad čovjek „počinuo u misli o dva – i samo dva – jedina apsolutna i blistavo samoočevidna bića – sebe i svojega Stvoritelja.” No uskoro je uvidio usamljenu grješnost uma koji se „ne zadržava u mislima o drugima”. Newman je bio prijatelj Božji i upoznao je ljubav svojega Otkupitelja za njegovom dušom, i zato je postao velikim prijateljem i ljubiteljem drugih duša. U svojoj posljednjoj javnoj propovijedi kao anglikanca, Newman je izložio briljantan biblijski pregled prijateljstava, završavajući ovim oproštajem što je izazvao suze:

„O braćo moja, o ljubazna i privržena srca, o prijatelji puni ljubavi, poznajete li nekoga čiji je život bio to da vam – pisanjem ili govorenjem – u nekoj mjeri pomogne da se tako ponesete; ako vam je ikada rekao ono što ste znali sami o sebi, ili ono što niste znali; ako vam je pročitao vaše želje ili osjećaje, i utješio vas samim tim čitanjem; ako je učinio da osjetite da postoji uzvišeniji život od ovoga svakodnevnoga, i svijet svjetliji od ovoga što ga vidite; ili ako vas je ohrabrio, ili vas rastrijeznio, ili onima što su imali pitanja pokazao put, ili umirio zbunjene; ako je ono što je rekao ili učinio ikada učinilo da se zanimate za njega, i da se osjećate njemu naklonjenima; prisjetite ga se u budućnosti, iako ga nećete čuti, i molite za njega da u svim stvarima spozna Božju volju, i da u svakome trenutku bude spreman ispuniti ju.”

Sveti Johne Henry Newmane, mi te se sjećamo, i zahvaljujemo ti na tvojemu nebeskome prijateljstvu. Moli za nas!

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1]      “Župne i jednostavne propovijedi” (5. svezak , 5. propovijed – ‘Smirenost’)

[2]      (eng. truthiness) Kovanica američkoga komičara Stephena Colberta. „Netko zaključuje da je nešto istinito na temelju dojma ili osjećaja, a da se pritom ne potrudi to pobliže proučiti.” (“Narod ima pravo da mu se ponekad laže, a političar tad ima dužnost lagati? Slažete li se?” Zdenko Duka / ideje.hr)

[3]      “Župne i jednostavne propovijedi” (8. svezak, 13. propovijed )

[4]      (lat. Confoederatio oratorii S. Philippi Nerii, Konfederacija oratorija sv. Filipa Nerija), zvani i filipini, katolička su slobodna kongregacija svećenika bez zavjeta. (Istrapedia)