Prijatelj me je zamolio da pišem o čudima, a kao primjer su mu poslužili događaji koji su njega i njegovu suprugu sastavili u sretnome braku, i to već pedeset i osam godina. On nije htio reći da je njihov slučaj izniman, nego da je to primjer Božjega djelovanja u njihovome životu, baš kao što Bog djeluje u svačijemu životu. Smatra da bi i drugim ljudima moglo biti od koristi ako počnu gledati na svoj život onako kako on i njegova žena gledaju na svoj.

Iskustvo sreće kod mojega prijatelja i njegove žene zasigurno ne uključuje ništa što bi nalikovalo onome što inače zovemo čudima – trenutačnim događanjima u kojima Bog, čak i pored prirodnih zakona, postigne neki željeni rezultat.

Klasični su primjeri Isusova čudesa – izlječenja gubavaca i uzetih te uskrisivanje mrtvih. To je vrsta čuda koja pruža dokaze za beatifikacije i kanonizacije. Nedavni primjer je izlječenje iz 2015. godine još nerođenoga djeteta od iznimno teške bolesti, čudo koje je dovelo do beatifikacije osnivača katoličke humanitarne udruge „Kolumbovi vitezovi” (Knights of Columbus), o. Michaela McGivneyja (održane 31. listopada 2020. godine u Hartfordu).

Događaji poput takvih oni su koje je veliki kršćanski apologet dvadesetoga stoljeća C. S. Lewis nazvao „trenutačnim” čudima. No osim tih postoje i stvari koje je Lewis nazvao „sporim čudima”, a koje se događaju kroz dulje vrijeme.

„Sporo čudo nije lakše učiniti od trenutačnoga”, rekao je on, ali ga je teže prepoznati, budući da ono uključuje niz događaja, samih po sebi manje ili više ni po čemu posebnih, a koji dovedu do pojedinoga ishoda. Spora čuda uključuju ono što je sveti John Henry Newman nazvao „providnostima”, dodajući kako je „često veoma teško razlikovati” te dvije vrste čuda. Te providnosti, kaže on, nisu u strogome smislu čudesne, nego ih je bolje razumjeti kao „providonosne milosti […] koje se nekada nazivaju ‘grazie‘ (tal. „milosti”) ili ‘mala uslišanja’.”

I naravno, takvi su događaji obično oni na koje ljudi misle kada govore – možda i podrugljivo – o onome što nazivaju „slučajnostima” ili „srećom”. To je pogrješno, jer su takve stvari zapravo Božji instrumenti za oblikovanje i preoblikovanje životâ, baš kao što su takvi instrumenti i trenutačna čuda.

Iz onoga što mi je ispričao moj prijatelj, upravo se to dogodilo prije mnogo godina, kada je neočekivana i donekle nevjerojatna kombinacija okolnosti dovela do toga da su se on i njegova supruga – oboje liječnici, koji se tada nisu poznavali – našli na istome kolegiju dok su oboje studirali medicinu. A ostalo je, kako se kaže, povijest – i jedan odličan primjer sporoga čuda.

Napisao mi je da on i njegova supruga smatraju da je njihov brak „jedno takvo čudo”, i da misle kako bi „nekim ljudima moglo učiniti dobro ako prepoznaju neko slično iskustvo u svojemu životu”. U tome je on doista u pravu, jer je njihovo iskustvo, iako je jedinstveno za njih zbog nekih specifičnih pojedinosti, baš onakvo kakvo svi mi možemo vidjeti na djelu u svojemu životu, samo ako bolje pogledamo.

Zastanite malo i razmislite o tome. Susjedstvo u kojemu ste odrasli, škole koje ste pohađali, poslovi koje se dobivali (ili niste), uspjesi, neuspjesi, ljudi koji su postali dijelom vašega života – prijatelji, dečki ili djevojke, supružnici, djeca, šefovi, kolege. Nazovite to slučajnostima ako hoćete, ali to su zapravo znakovi Božjega djelovanja, kojim nas On blago (ili ne tako blago) potiče da i mi sami djelujemo.

Ne trošite mnogo vremena tražeći trenutačna čudesa. Ako se jedno takvo i dogodi, znat ćete to. Umjesto takvoga traženja, otvorite oči da vidite spora čudesa koja su se već dogodila u vašemu životu, a možda se i dalje događaju. Budite zahvalni na njima. To je poruka koju je moj prijatelj htio prenijeti, i stvarno je u pravu!

Izvor: Catholic World Report | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.