U govoru na posljednjoj večeri u Ivanovu Evanđelju Isus kaže: Neću vas ostaviti kao siročad (Iv 14,18).

Ovo je vrlo zanimljivo jer govori Šimunu, sinu Ivanovu, i njegovu bratu Andriji, Zebedejevim sinovima, Bartolomeju – ime mu je sastavljeno od bar-Tolomej, a znači „Tolomejev sin“ – i Jakovu, Alfejevu sinu… Sva ta gospoda imaju oca, jednog smo čak su sreli, Zebedeja, u trenutku kad su pozvani njegovi sinovi.
Ukratko, oni nisu siročad. O čemu onda Isus govori?

Mimo činjenice imamo li biološkog oca ili ne, postoji nešto što je papa Franjo nazvao „bivanjem siročetom“. Egzistencijalno gledano, to je tjeskoba koja je posljedica grijeha zbog raskida s Ocem, stanje nepotpunosti i nedostatka uporišta zbog čega se u osnovi moramo sami snalaziti; i gdje god se nađemo, nema nikoga na koga se možemo osloniti.

Život tražimo od idola, od stvari, projekata i slika, osuđeni da „budemo“ u idolima, a oni su lažni očevi, koje mi stvaramo i kojima smo robovi, a ne djeca, jer takav je odnos sa stvarima o kojima ovisimo. Riječ je o idoliziranju afekata, o ulogama i ljudskim očekivanjima kojima se robuje kako bismo odagnali nesigurnost ljudskog srca.

To rješava samo odnos s nebeskim Ocem.

Što znači – u svemu onome što se događa – biti, živjeti u Ocu? Osjećati se njegovom svojinom? Mi razmišljamo kao siročad, dok Krist ovom svojom prvom rečenicom inaugurira drukčiji život, život djece, a ne više ljudi koji postojanje moraju zaslužiti, koji se moraju koncentrirati i brinuti oko vlastitog djelovanja, vlastitih resursa i vlastitih snaga. Dakle, trebamo živjeti ohrabreni.

Upustiti se u božansko sinovstvo koje nas otkupljuje i oslobađa, ozdravlja našu osjećajnost, našu inteligenciju, naša djela.

Otkupljena osjećajnost jest odnos s Ocem, nasuprot našem sirotanstvu, stanju zbog kojeg se uštekavamo gdje god možemo kako ne bismo bili jadni, ožalošćeni, gladni, braneći se upravo od prilike da iskusimo Božje očinstvo i njegovu providnost.

Kako doći do toga, do toga novoga divnog stanja?

U tekstu Niste li znali da moram biti u onome što je Oca mojega? valja uočiti malu grčku riječ, riječ dei – bezlični oblik glagola deo koji znači „nužno je, treba se, mora se“ – nju u rečenici kojom se bavimo prevodimo s „…m(en)i je biti“, a može značiti i „moram biti…“.

Ta malena riječ u Lukinu Evanđelju izražava Božji plan, onaj u kojem se mora biti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Prihvatiti, čuvati i njegovati”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.