S vremena na vrijeme na Twitteru (sadašnjem X-u, op. Bitno.net) netko će pozvati druge da definiraju sebe ili svoju vjeru ili svoj omiljeni film ograničenim brojem riječi: „Bez imenovanja filma ispričajte priču u četiri riječi.” Ljudi će napisati to, i može proći zabavnih nekoliko minuta uživajući u tome koliko ljudi mogu biti kreativni.

Moj omiljeni poziv je: „Izrecite Evanđelje u pet riječi” ili slično: „Isusova poruka u pet riječi”. Moji se odgovori mijenjaju ovisno o tome što se događa u svijetu, a također i o mom raspoloženju. Nedavno, nakon što sam svakodnevno gledala tviteraše kako osuđuju jedni druge, obično sa zapanjujućom energijom i istinskim osjećajem zluradosti, moj odgovor na to posljednje bio je: „Prestanite tlačiti jedni druge.”

To možda nije tako savršen odgovor kao čuveno „Evanđelje izrečeno s pet prstiju” svete Majke Terezije („Vi ste to meni učinili”), ali još uvijek mislim da je „Prestanite tlačiti jedni druge” jak kandidat – potkrijepljen biblijskim citatom Lk 6,37-42, i posve relevantan za naše vrijeme.

To me podsjeća na još jednu rečenicu od pet riječi koju sam davno naškrabala u bilježnicu tijekom vožnje taksijem kroz Brooklyn (u danima davno prije Ubera). Snimala sam nekoliko epizoda tribine za raspravu koju je producirala lokalna biskupija, a dobri ljudi na „Televiziji nove evangelizacije” (New Evangelization Television) organizirali su petnaestominutnu vožnju od podzemne željeznice do studija.

Tipično, vozači taksija koje sam susretala tijekom tih dana snimanja bili su imigranti s Bliskog istoka ili iz Indije, i – s izuzetkom jednog mrzovoljnog vozača kojemu je izgleda bilo dosta vožnje kroz gomilu pješaka za jedan dan, i koji je glasno, ratoborno gunđao kao neprekinuta društvena kritika – svi su ti ljudi bili blagi, ali pričljivi ljudi, naizgled prijateljske naravi.

Jedan vozač i ja imali smo tako dobar razgovor da sam ga zabilježila u svoju bilježnicu. Na zrcalu mu je visio ukras – crvena kockasta stvar s ružom na vrhu i nešto kaligrafije. Pitala sam ga što taj natpis znači, a on je odgovorio: „To je ime proroka i Boga, i to je blagoslov za auto, blagoslov za putovanja.”

„O”, rekla sam, „i ja imam takvo nešto u autu.”

Mora da je primijetio raspelo oko mog vrata. „Vi ste katolkinja”, točno je pretpostavio i dodao: „Pokušavam unijeti Boga u sve što radim, tijekom cijelog dana.”

„I ja, koliko god mogu”, rekla sam. “Nije uvijek lako. Ne uspijeva mi svakoga puta.”

“Bog je milostiv”, rekao je. „Mnogi ljudi, svakakvi ljudi, pokušavaju živjeti na ovaj način. Moji ljudi – neki su kršćani, neki su Židovi – svi pokušavaju, ali nije uvijek lako kao što neki misle da jest.”

„Nije, ali pokušavamo”, razmišljala sam. „Svi mi vjernici pokušavamo to živjeti i svi vjerujemo, a ipak nemamo mira među nama.”

On je slegnuo ramenima. Stekla sam dojam da je ovo razgovor koji nijedno od nas ne bi vodilo da smo licem u lice. „Vjera je dobra”, razmišljao je. “Ali mir… To je teško. Svi mi vjerujemo u različite stvari.”

Ah, vječna borba – beskrajna pokretna vrpca na kojoj se svi nalazimo, i ne možemo pobjeći. Zašto vjernici jednostavno ne mogu dopustiti drugim vjernicima njihova uvjerenja? Zato što vjeruju.

Zadirkivala sam vozača: „Možda bi onda mi vjernici trebali jednostavno prestati vjerovati, i to bi sve riješilo.”

„Ne, ne”, odgovorio je vrlo ozbiljno. „Ne vjerovati je još gore.”

Bila sam toliko zapanjena njegovim odgovorom i ozbiljnošću da sam to zapisala u svoju bilježnicu: „Ne vjerovati je još gore.”

Moje bilješke uključuju kratku opasku u zagradi da se pojam „vjerovanje” može odnositi koliko na svjetovno, toliko i na sveto – da ideologije i omiljeni ciljevi mogu postati neka vrsta religije za one koji tvrde da uopće nemaju religiju – jer nešto unutar naše ljudskosti uvijek će nas tjerati da slijedimo oblike, formule i rituale, sa svim pratećim proročanstvima, oprostima, grijesima i kaznama. Instinktivno tražimo nešto veće od sebe, čemu ćemo služiti.

Jer „ne vjerovati je još gore” – to je usamljeno, to ograničava, lišeno je izazova.

Razmišljala sam o potpunoj sigurnosti tog vozača u ono što je rekao, i otkrila da je vrijedno razmišljanja u lectio divina. Svojim dodatkom „još gore”, spomenuta rečenica priznaje činjenicu da je vjerovanje nesavršeno, da se vjera ne može besprijekorno komunicirati i živjeti unutar neispravnog i nesavršenog čovječanstva. Kaže da vjerovati nije savršeno dobro. To je samo način traženja i susreta sa Savršenim Dobrom. Ako u tome zakažemo (a svi zakažemo, na ovaj ili onaj način), onda ostaje samo milost. I milosrđe.

I naravno, za vjernike postoji stvarnost da naš život i način kako živimo neprestano sablažnjavaju „vjeru”, bez obzira koja to vjera bila. Džihadisti izazivaju sablazan za muslimane. Neki televizijski propovjednici izazvali su sablazan evangelicima. Neki su svećenici izazvali sablazan katolicima. Žena iz židovske ženske organizacije Hadasa koja je krišom unijela na sastanak pecivo sa svinjetinom i jajima izaziva sablazan Židovima. Moj oštar odgovor nepoznatom čovjeku dok nosim križ Krista raspetoga, izaziva sablazan.

Čak i oni deklarirani nevjernici koji postanu evangelizatorima božanstava politike ili bezbrojnih novih društvenih vrlina uspijevaju izazvati sablazan kada sugeriraju da je ljudskost njihovih protivnika sumnjiva ili da uopće ne postoji.

Vjernici nisu nimalo bolji od bilo koga drugoga, a vjerovanje – uza sve dobro što čini, a čini mnogo dobra – još uvijek služi kao poticaj za širenje ili komuniciranje toliko toga što je loše u svijetu, jer mi ljudi unosimo toliko svoje vlastite slomljenosti u sve u što vjerujemo.

Pa ipak… Ne vjerovati je još gore.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.