Ne izusti ime Gospodina, Boga svoga uzalud (Izl 20,7; Pnz 5,11).

Rečeno je starima: “Ne zaklinji se krivo. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako!” (Mt 5,33-34).

Druga zapovijed propisuje da se ime Gospodnje štuje. Kao i prva zapovijed, proizlazi iz kreposti bogoštovlja, i posebno uređuje naš govor u pogledu svetinja.

Između svih riječi u Objavi ima jedna, jedinstvena, a to je objava Božjeg imena, koje Bog objavljuje onima što u njega vjeruju; On im se objavljuje u svom osobnom otajstvu. Dar imena ide u red povjerenja i intimnosti. “Ime je Gospodnje sveto”. Zato ga čovjek ne smije zlorabiti. Mora ga čuvati u pamćenju u šutnji klanjanja prožetog ljubavlju. Neće ga uzimati u svoj govor osim da ga hvali, blagoslivlje i slavi.

Poštovanje Božjeg imena izražava štovanje koje smo dužni iskazivati Božjem otajstvu i sveukupnoj svetinji na koju podsjeća. Osjećaj svetoga dio je kreposti bogoštovlja: Jesu li osjećaj straha i osjećaj strahopoštovanja kršćanski osjećaji ili ne? … Nitko o tom ne može razumno sumnjati. To su osjećaji koje bismo doživljavali, i to vrlo snažno, kad bismo u doslovnom smislu gledali Veličanstvo Božje. Te bismo osjećaje imali kad bismo iskusili njegovu prisutnost. U mjeri u kojoj vjerujemo da je Bog prisutan, moramo ih imati. Ako ih nemamo, to je zato što nismo svjesni, što ne vjerujemo da je On prisutan. Vjernik mora svjedočiti za ime Gospodnje ispovijedajući svoju vjeru bez popuštanja strahu. Čin propovijedanja i čin kateheze mogu biti prožeti klanjanjem i poštovanjem imena našega Gospodina Isusa Krista.

Druga zapovijed zabranjuje zloupotrebu imena Božjega, tj. svako neprimjereno služenje imenom Božjim, Isusa Krista, Djevice Marije i svih svetaca.

Obećanja, u ime Božje data drugima, zalažu Božju čast, vjernost, istinitost i ugled. I zbog pravednosti treba ih održati. Biti nevjeran tim obećanjima znači zlorabiti ime Božje i, na neki način, učiniti Boga lažljivim.

Psovka (hula) se izravno protivi drugoj zapovijedi. Psovati znači protiv Boga – u nutrini ili izvanjski – izricati riječi mržnje, prijekora, izazova, govoriti o Bogu zlo, pokazivati manjak poštovanja prema njemu u svojim odlukama, zlorabiti ime Božje. Sveti Jakov prekorava one koji “psuju lijepo ime (Isusovo) na vas zazvano” (Jak 2,7). Zabrana se psovke proteže na riječi protiv Crkve Kristove, svetaca i svetih stvari. Bogohulno je također prizivati ime Božje da se prikriju zločinačka djela, da se primoraju narodi na ropstvo, da se nekoga muči ili pogubi. Zloupotreba Božjeg imena za vršenje zločina uzrokuje odbacivanje religije.

Psovka (hula) protivi se štovanju koje dugujemo Bogu i njegovu svetom imenu. Po svojoj je naravi težak grijeh.

Kletve u koje se ubacuje ime Božje bez nakane psovati, manjak je poštovanja prema Gospodinu. Druga zapovijed zabranjuje također magijsku upotrebu Božjeg imena. Ime je Božje veliko tamo gdje se izgovara s poštovanjem dužnim njegovoj veličini i njegovu Veličanstvu. Ime je Božje sveto tamo gdje se spominje s čašću i sa strahom da ga se ne uvrijedi.

Druga zapovijed zabranjuje krivu zakletvu. Zakleti se ili prisezati znači uzeti Boga za svjedoka onome što se tvrdi. Znači zazvati Istinitog Boga kao jamstvo vlastite istinitosti. Zakletva sadržava ime Gospodnje. “Boj se Gospodina, Boga svoga; njemu iskazuj štovanje; njegovim imenom polaži prisegu” (Pnz 6,13).

Suzdržati se od krive zakletve dužnost je u odnosu prema Bogu. Bog, kao Stvoritelj i Gospodin, mjerilo je svake istine. Ljudska je riječ u skladu s Bogom ili u opreci s njime, koji je Istina sama. Kad je istinita i zakonita, zakletva iznosi na vidjelo odnos ljudske riječi prema Božjoj istini. Kriva zakletva poziva Boga da bude svjedok laži.

Krivokletnik je onaj koji pod prisegom obećava nešto, a nema nakane to ispuniti, ili koji, nakon što je pod prisegom nešto obećao, to ne ispuni. Krivokletstvo je težak manjak poštovanja prema Gospodaru svake riječi. Obvezati se pak prisegom da će se učiniti zlo djelo, suprotno je svetosti Božjeg imena.

Isus je drugu zapovijed izložio u Govoru na gori: “Čuli ste da je rečeno starima:`Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve.’ A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! (…) Vaša riječ neka bude: `Da, da – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je” (Mt 5,33-34.37). Isus uči da svaka prisega uključuje neki odnos spram Boga i da svakom riječju treba častiti prisutnost Božju i njegove istine. Obazrivost u prizivanju Boga u govoru ide skupa s pažnjom punom poštovanja prema njegovoj prisutnosti, koju svaka naša tvrdnja posvjedočuje ili vrijeđa.

U skladu sa svetim Pavlom crkvena je Predaja shvatila da se Isusova riječ ne protivi zakletvi kad je učinjena iz ozbiljna i pravedna razloga (npr. na sudu). “Prisega, to jest zazivanje božanskog Imena za svjedoka istine, može se položiti samo u istini, razboritosti i pravednosti”.

Svetost Božjeg imena traži da se na nj ne prizivamo zbog sitnih stvari i da se prisega ne polaže u okolnostima u kojima bi se mogla protumačiti kao odobrenje vlasti koja ju nepravedno traži. Kad nezakonite građanske vlasti traže zakletvu, može se odbiti. A mora se odbiti kad je traže u svrhe suprotne dostojanstvu osobâ ili crkvenom zajedništvu.

Sakrament krsta dijeli se “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19). U krštenju ime Gospodnje čovjeka posvećuje i kršćanin u Crkvi prima vlastito ime. To može biti ime nekog sveca, tj. učenika Kristova koji je živio u primjerenoj vjernosti svome Gospodinu. Zaštita svečeva pruža mu primjer ljubavi i osigurava zagovor. “Krsno ime” može također izražavati neko kršćansko otajstvo ili kršćansku krepost. “Roditelji, kumovi i župnik neka se brinu da se ne dade ime tuđe kršćanskom osjećaju”.

Kršćanin započinje svoj dan, svoje molitve, svoj posao znakom križa, “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” Krštenik posvećuje dan slavi Božjoj zazivajući milost Spasiteljevu, koja mu omogućava da kao sin Očev djeluje u Duhu Svetom. Znak križa jača nas u napastima i u poteškoćama.

Bog zove svakoga njegovim imenom. Ime je svakog čovjeka sveto. Ime je ikona osobe. Zahtijeva poštovanje, kao znamen dostojanstva onoga koji ga nosi.

Primljeno je ime vječno. Taj tajanstven i jedinstven biljeg svake osobe označene Božjim imenom, zasjat će u Kraljevstvu punim svjetlom. “Pobjedniku ću dati … bijel kamen, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima” (Otk 2,17). “I vidjeh: gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i četiri tisuće – na čelima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova” (Otk 14,1).

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve | Bitno.net