Čak i danas, krunica ostaje najjednostavnijim načinom postizanja drevne vještine meditativne molitve. Kao molitva ona je također učinkovita u zadobivanju snažne milosti.

Pogledajmo vrijeme u kojem živimo. Kriminal oko nas cvjeta i nitko od nas nije više siguran na ulicama, pa čak ni u vlastitom domu. Obitelj je također u rasulu. Sakrament braka je prezren te se više ne vidi njegova punina. Parovi žive zajedno samo zbog obostranog zadovoljstva, a kad ono nestane pronađu nove partnere, izbjegavajući začeće ili napuštaju vlastitu djecu, plod njihova zajedništva, kao bi se brinuli o sebi.

No, ovo nije vlastito samo našem vremenu. Ovakve događaje 999. godine opisuje  sv. Ethelwold u Engleskoj, 1099. godine sv. Petar Damiano u Italiji i 1199. godine sv. Dominik u Francuskoj. Slične su se stvari ponovno događale u Francuskoj oko 1699. godine za života sv. Louisa de Montforta – pa čak i strašnije, 1799. godine. Jedina razlika između onoga i ovoga vremena je ta što ljudi više ne vjeruju kako se situacija može promijeniti molitvom. Tada su ljudi vjerovali kako se stanje molitvom može popraviti. U svakoj od spomenutih situacija, kao i brojnim drugim, pojavio se svetac obnovitelj koji je ohrabrivao ljude da kroz meditativnu molitvu – posebno krunicu i druge oblike meditativne molitve – mole za poboljšanje stvari.

Čak i danas, krunica ostaje najjednostavniji način postizanja drevne vještine meditativne molitve. Kao molitva ona je također učinkovita u zadobivanju snažne milosti. No kako ispravno moliti ovu kršćansku molitvu ostaje nepoznato mnogim današnjim kršćanima. Previše ljudi u sebi nosi kriva mišljenja i zablude o krunici te načinu na koji ona djeluje.

1. Krunicu mole samo stariji ljudi

Krunica se razvila kao obiteljska molitva i središnje mjesto za njenu molitvu nije bila crkva već u obitelj. Ona je bila svojevrsna „učiteljica“ kroz koju su djeca učila osnovne crkvene molitve i ključna otajstva iz Kristova zemaljskog života.

Papa Ivan Pavao II. često je ponavljao svoj poziv na zajedničku molitvu krunice u obitelji. Mir u svijetu proizlazi iz molitve krunice u obitelji – temeljne stanice ljudskog društva – uz to obitelj raste u zajedništvu, spokoju i vjernosti evanđelju.

Ako se čitava obitelj otvori ovoj stvarnosti, krunica će ju u potpunosti promijeniti. Maleni će vidjeti kako je molitva krunice privilegij i radost, a roditelji će spoznati kako ih ova molitva čini boljim ljudima što joj se više posvete. Brojni su sveci znali naglašavati kako je nemoguće da djeca pođu krivim putevima ako obitelj zajedno moli krunicu. Govoreći o krunici otac Patrick Peyon CSC navodi: „obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno“.

2. Molitva krunice je dosadna

Molitva krunice ne može biti dosadna ako ispravno moliš. Budi pozoran na riječi koje izgovaraš. Izgovarati riječi je besmisleno ako se tvoj um ne obazire na ono što usta izgovaraju (Mk 7,6). Riječi u sebi nose značenje i zbog toga što ljudski mozak funkcionira kroz jezik, riječi imaju snagu promijeniti način na koji razmišljamo. Zapitajmo sami sebe – kako možemo očekivati da nas Bog sasluša ako ne slušamo sami sebe (Ciprijan iz Kartage)?

Stav neslušanja je zapravo simptom dubljeg i ozbiljnijeg poremećaja naše duše. Želja za molitvom proizlazi iz osobna obraćenje, okretanja srca prema Bogu. Ponekad se obraćenje dogodi u jednom trenutku – kao kod onih kojima je Krist progovorio, npr. svetom Pavlu na putu u Damask itd. No za većinu nas obraćenje se događa postupno. Prije ili kasnije dogodi se ključni trenutak u obraćenju nakon čega više nema povratka na staro.

Svatko tko vidi Božju dobrotu, svatko tko spozna neizrecivu radost vrhovne Dobrote, želi sve više i više slaviti Boga, zahvaljivati mu, iskazivati čast i moliti mu se. Većina nas koji se borimo sa izazovima ovog svijeta, trebali bi se svaki dan iznova žrtvovati – barem našim usnama – moleći neprestano za Božje milosrđe.

Krist nam je predao molitvu Očenaša, a molitvu Zdravo Marijo pronalazimo u redcima same Biblije. Riječi koje izgovaramo u ovim molitvama mogu biti predmet beskrajne meditacije. I to je pravi smisao krunice: ne samo molitva riječima već meditativna molitva. Za obraćenika molitva ne može biti dosadna, posebno ona meditativna koja zaokuplja naš um i očarava našu dušu.

3. Krunica je opetovano ponavljanje istih riječi

Ne postoji ništa loše u ponavljanju određene molitve. Upozorenje iz Matejeva evanđelja (Mt 6, 7) odnosi se na kvalitetu same molitve, a ne na njezinu kvantitetu. Najbolji prijevod bi bio: „ne govori više nego što treba“. Grčki izvornik i izdanje na latinskom jeziku ne povezuju ovaj redak sa samim ponavljanjem. Čak su pobožni ljudi u Starog zavjeta, pa i sam Krist, provodili čitave noći u molitvi iznova ponavljajući izgovoreno (Mt 26,44). Isus je naglasio kako često ponavljane molbe imaju više učinka nego traženja pravde (Lk 11,5-8; 18, 1-8; Jak 5,16-17). On sam nas je naučio kako molitva Očenaša treba biti uzor svim našim molitvama (Lk 18,1). Ponavljanjem molitve krunice mi nasljedujemo Kristov naputak i primjer. Ako svoje molitve izgovaraš kako treba, ne možeš pretjerati s njima, no ako se krivo postavljaš prema njima, nije važno koliko ih često izgovaraš.

Mi ne bi trebali samo opetovano ponavljati molitvu krunice. Ona je zapravo meditativna molitva i njezino glasovno ponavljanje služi nam kako bi usmjerili svoj um na samu meditaciju. Prema papi Pavlu VI. „krunica bez meditacije čini tijelo bez duše i njezino moljenje može postati mehaničko ponavljanje određenih formula“.

Neka vas ne zavara riječ meditacija. Kršćanske meditativne molitve su puka suprotnost meditacijama koje se mogu pronaći u istočnjačkim obredima. Cilj takve meditacije jest misliti o ničemu, odnosno pražnjenje uma od bilo kakvog razmišljanja, dok je u kršćanstvu cilj meditativne molitve usmjeriti svoje misli prema Bogu i stvarima koje su povezane s Njim. Plod istočnjačke meditacije je u postizanju neutralnog stanja nalik transu koji ne zahvaća dušu, dok u se kršćanskoj meditativnoj molitvi  teži usmjeravanju čitavog uma, srca i duše prema Bogu. To zahtjeva pravilnu uporabu vlastita razuma i učenje o svetim otajstvima iz života Isusa i Marije.

4. Postoji previše toga što se mora naučiti napamet

Postoji mnogo prigovora zbog discipline koja je potrebna za održavanje redovite molitve. Katekizam nas podsjeća kako molitva zahtjeva određeni napor (br. 2725.). To znači kako je potrebno naučiti na koji način moliti. Sami su apostoli molili Isusa da ih nauči kako moliti (Lk 11,1). Stoga, postoji ispravan način na koji možemo moliti i pogrešan način na koji možemo moliti. Ne postoji nikakva zamjerka spontanoj molitvi, no ne možemo ići kroz život bez upoznavanja čitavog spektra molitvi i onoga što nam one pružaju i zahtijevaju od nas.

Postoje stotine dobrih knjiga velikih svetaca koje nam govore kako molitva pomaže duši da se približi Bogu. U kojem god vremenskom periodu bile napisane, u njima se može uočiti određena konzistentnost. Ako ih posložimo jednu do druge i prekrijemo autore, teško ćemo razaznati kojem stoljeću pojedini autor pripada. Razlog je umijeće kršćanske molitve i tehnika koji stoje u njihovim temeljima i nisu se mijenjali od samih početaka.

Spomenute vještine uz malo vježbe postanu naše svakodnevne navike  te nam otvaraju nove horizonte shvaćanja i određenu intimnosti s Kristom koju možemo protegnuti na ljude koji nas odkužuju. Kako napredujemo u molitvi i kako nas milost sve više zahvaća, tako postajemo sve bolji kršćani. Pogledaj unatrag kroz tvoju molitvom istrošenu krunicu i probaj se sjetiti svojih molitvenih početaka – hoćeš se uspjeti prepoznati? Bez obzira kako gledaš na sve to, isplati se posvetiti vrijeme učenju umijeća molitve.

5. Molitva traje predugo

Iznenadili biste se. Pažljivo ponavljanje glasovnih meditativnih molitava nad otajstvima ne oduzima toliko vremena koliko biste mislili. Jednom kada „uđete u štos“ i “stavite na čekanje svakodnevne brige i posao“ vrijeme koje posvetite molitvi prođe za čas.

Istina je da ljudi koji su doista dobri u meditaciji mogu izgubiti pojam o vremenu – njima sati postanu kratki poput minuta (Sv. Ivan Vianney). Duša koja se preobrazi kroz meditaciju o Božjoj dobroti teško vraća svoj pogled s Njega natrag na ovaj svijet.

Najtiši i najučinkovitiji način upravljanja osobnom meditativnom molitvom je jednostavno brojanje izgovorenih molitava koje vas vode prema meditaciji. Prvi su redovnici i redovnice (molili su odbacujući male kamenčiće) otkrili kako njihova pozornost ostaje usmjerena na riječi molitve upravljene prema nebu – isključujući svijet oko njih i usmjerujući um prema slobodi meditacije o Božjoj dobroti. Tek su kasnije ljudi počeli koristiti različite končiće ili kuglice, svojevrsne prethodnice današnje krunice. Prelaženje prstima po kuglici krunice na svakom ponavljanju pomaže nam da se ne izgubimo u vremenu koje smo posvetili meditaciji. Dolazeći do posljednje kuglice dajemo sebi do znanja da je vrijeme vratiti se u svakodnevnicu i drugi oblik molitve – rad.

6. Krunica je puko praznovjerje

Samo ako je pogrešno koristiš. Sama krunica je prikladan sakramental koji nam pomaže u molitvi. Ona nas poziva na bolju i dublju molitvu. Pravilno korištenje ovoga sakramentala pruža nam priliku za stjecanje Božje milosti, zaštite od zlih duhova, zdravlja tijela i materijalnih dobara.  Treba znati kako snaga svakog sakramentala proizlazi iz naše snage da činimo dobro, a ne iz samih sakramentala.

Praznovjerje nas zaokuplja samo materijalnom stvarnošću. Jedna vrsta krunice nije ništa „jača“ od druge. Sveti Ivan od Križa tu stvarnost opisuje riječima: „Jednom sam vidio nekoga tko je molio na krunici izrađenoj od kostiju kralježnice neke ribe. Njegova pobožnost nije umanjena pred Bogom zbog krunice na kojoj je molio“.

Na kraju krajeva nije ti ni potrebna krunica. Niti jedan od službenih crkvenih dokumenata ne spominje krunicu kao predmet. Krunica je niz glasovnih molitava koju prati nutarnja meditativna molitva. Sam Bog nas je stvorio s krunicom „pri ruci“. Dobar dio ljudi moli krunicu uz korištenje svojih deset prstiju (kada se nalaze u redu ili dok čekaju u prometnoj gužvi). Zrnca krunice su odoljela izazovu vremena kao najbolji način kroz koji možete osloboditi svoj um od brojanja i u potpunosti se posvetiti  meditaciji.

7. Molitva krunice se ne nalazi u Bibliji

Nije istina! Ona se nalazi u Bibliji. Pobožne molitve ovakve vrste postojale su ne samo u kršćanstvu već i u židovstvu. Današnji oblik krunice razvio se kao posljedica običaja okupljanja apostola i recitiranja psalama u točno određenom dijele dana ili noći (vidi Dj 3,1; 10,9; 30;1 6,25). Molitva krunice je zapravo nastavak židovske prakse koju možete vidjeti u 1 Kr 10,5 ili Ps 119, 164 ili u propisima hramske službe u Knjizi Izlaska ili Ponovljenog zakona. Ne postoji trenutak u živućem sjećanju kršćana u kojem nisu molili slične molitve.

Vremenom i postupno kršćanski život i liturgija poprima novi oblik u praksi Liturgije časova, tj. Božanskog časoslova ili jednostavno Časoslova. Iako je od najranijih vremena ova molitva bila obvezna za kler i gorljivi laici rado prihvaćaju ovaj oblik molitve. Najpopularniji i najučinkovitiji oblik pobožnosti je bio molitva Psaltira Blaženoj Djevici. Njezini su korijeni isprepleteni sa svim drugim kršćanskim pobožnostima koje sežu od Novog Zavjeta pa sve to Postanka, preko Proroka i Psalama.

Baš zbog toga jer molitva krunice u sebi sadrži meditaciju nad temeljnim otajstvima života Marije i Isusa – ona ne može biti shvaćena odijeljeno od Biblije i evanđelja koja u sebi čuvaju istinu o ovim otajstvima, proročanstva koja ih objašnjavaju i poslanica koje nam pokazuju kako njihovo značenje primijeniti u svakidašnjem životu. Ustrajno vježbanje u molitvi krunice je jedan od boljih načina kako bolje shvatiti samu Bibliju.

8. Drugi vatikanski sabor odbacio je krunicu

Ne! Sabor je pozvao na preporod krunice u dokumentu Lumen Gentium (Svjetlo naroda) i sve pape nakon Drugog vatikanskog sabora jednoglasno pozivaju na molitvu krunice i ponovno učenje vještina koje su potrebne za ovu meditativnu molitvu. Papa Ivan XXIII. govori prekrasno o krunici i zapisuje kako ju je svakodnevno molio (sva otajstva krunice).

Papa Pavao VI. nastavio je njegovim putem. Nasljedujući korake svoga prethodnika napisao je „svi smo mi pozvani biti sinovi i kćeri Crkve-.. molimo se žarko našoj milostivoj majci Mariji koristeći krunicu, koja je najugodnija molitva Majci našega Gospodina i najučinkovitiji način zadobivanja nebeskih milosti.”

Nijedan papa u povijesti nije bio uporniji po pitanju krunice od Ivana Pavla II. – pape krunice. On često piše o krunici, nazivajući je privilegiranim instrumentom kojim se izbjegava opasnost rata i zadobiva božanski dar mira. I ništa nam neće više pomoći za zadobivanje pomirenja i mira za čitavo čovječanstvo. Ovaj je papa snimio vlastita razmišljanja o svakom pojedinom otajstvu krunice na sedam različitih svjetskih jezika i podijelio ih na kazetama i CD-ima. Čini se da nakon Drugog vatikanskog sabora krunica ostaje najistaknutija pobožnost.

9. Ima li krunica učinka ako ju molim za vrijeme svete mise?

Nikako! Pogreška bi bilo moliti krunicu za vrijeme slavlja mise, na što posebno upozorava papa Pavao VI. Nažalost ova je praksa prisutna čak i danas. Krunica je uzor pobožnim molitvama, a sveta misa je sakrament euharistije – najuzvišeniji oblik liturgijske molitve. Liturgijska molitve, dakako, nadvisuju pobožne molitve. Ako molite krunicu tijekom mise, skrećete svoju pozornost od nečega što je više prema nečemu što je manje od stvarne Kristove prisutnosti. Ne postoji bolje mjesto za molitvu nego ispred Presvetog oltarskog sakramenta, no pobožna molitva  ne bi nas trebala odvraćati od mise niti bismo trebali prisvajati najviše mjesto koje pripada samo najvećem Sakramentu.

10. Mogu li biti dobar kršćanin i bez molitve krunice?

Striktno govoreći – možeš! No ne možeš biti dobar kršćanin ako ne moliš često i više puta tijekom dana (vidi Lk 18,1; 21,36, Sol 5,17). Ako svakodnevno moliš i želiš napredovati u molitvi, prije ili kasnije doći ćeš do meditativne molitve. Od svih duhovnih vježbi, meditativna molitva je najdublja za učene i najjednostavnija za nepismene. No to ne znači da je krunica jednostavan način za stjecanje spomenutih vještina.

Sv. Bernard iz Clairvauxa o toj stvarnosti govori: „Meditirati o tim otajstvima pridonosi mojoj mudrosti. U njima sam pronašao sve što mi je bilo potrebno i od čega sam mogao profitirati… Uvijek sam nosio ta otajstva na svojim ustima, propovijedao o njima, kao što znate. Uvijek sam o njima meditirao u svome srcu, kao što sam Bog zna. I o ovim stvarima uvijek pišem kako bi i drugi mogli vidjeti. Ovo jest i uvijek će biti moja najviša filozofija – upoznati Isusa raspetoga i samo njega“.

Što više reći o toj stvarnosti nego moliti sve one koji iskreno žele napredovati u duhovnom životu da koriste ovu svetu molitvu i moliti sve učitelje duhovnog života da od onih za koje se brinu traže da ju mole!

Izvor: CERC | Nenad Palac

Catholics United for the Faith, Inc. Copyright © 2021. Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.