Zašto se neki mladi ljudi udalje od Crkve, a neki ne? Mislim da na to pitanje nema lakoga odgovora. Ja ga tijekom svoje službe kao svećenik nisam pronašao. Vidio sam neke mlade koji bi u srednjoj školi bili veoma predani Crkvi, a onda bi jednoga dana jednostavno prestali dolaziti. Vidio sam druge mlade ljude koji bi se udaljili, a onda se kasnije vratili, i nitko i ništa ih više nije mogao razuvjeriti. Jedan broj mladih ljudi koje sam poznavao neko bi vrijeme bili prisutni u Crkvi, a onda ne bi, i neki od njih su izabrali biti na periferiji svega što je vezano za Crkvu.
Zasigurno svatko u svojemu životu prolazi kroz vlastito putovanje vjere. Postoje kretanja u ljudskome srcu koja vidi jedino Bog, i sve se događa u trenutku koji odredi Bog. Svi mi znamo da postoje skandali u Crkvi, koji ranjavaju srca ljudi, i obezvrjeđuju Evanđelje i Crkvu kao zajednicu. U našemu svijetu postoje glasovi koji se protive Crkvi i kršćanstvu, i u društvu se neki prelagano poigravaju karikaturama vjere. Postoje i ljudi koji nisu voljni promijeniti svoj pogled na Crkvu, a oni sami inzistiraju da se Crkva mora promijeniti (obično onako kako bi oni htjeli). A neki su ljudi naprosto u lijeni u duhovnome smislu.

Sve to stoji, ali ja i dalje mislim da mladima treba Crkva. Nijedna osoba nije sposobna sama odgovoriti na ključna pitanja koja sam spomenuo, ali volio bih iznijeti nekoliko misli o tome zašto mladima treba Crkva:

1. Treba vam više ljudi od vaših vršnjaka

Nikada baš nisam bio poklonik televizijske serije “Prijatelji”. Sjećam se da sam znao pogledati seriju, i da mi je u nekoj mjeri bila zabavna, ali nisam se uvijek slagao s moralnim odlukama prikazanima u toj seriji. Sjećam se da sam jednom prilikom primijetio da je cijeli “univerzum” prikazan u toj seriji sastavljen od skupine vršnjaka. Ponekad bi se pojavila osoba iz nekoga drugoga naraštaja (mlađa ili starija), ali to bi bilo samo nakratko. Sve se vrtjelo oko te specifične skupine vršnjaka i njihovu zatvorenome svijetu. Žao mi je, ali to nije stvarni svijet.

Mislim da su i društvo i Crkva – nažalost – u određenoj mjeri jednako postupili. Postoje duhovne obnove i vjerske inicijative za mlade ciljano strukturirane isključivo oko izlaganja i rasprava koje vode vršnjaci. Postoje mise koje su samo za mlade. Rekao bih da se taj trend može uočiti u obrazovanju, sportu i svim oblicima povezivanja s našim mladima. Ima li to svoju određenu vrijednost, i svoje mjesto? Mislim da ima, ali sve odluke imaju i nenamjerne posljedice.

Dragi mladi, unaprijed se ispričavam, ali mislim da su vam učinili medvjeđu uslugu. Nikome to nije bila namjera, ali vi ste naučeni da u konačnici cijenite jedino doprinos vršnjaka i veze s vršnjacima. Glasovi drugih naraštaja – uvidi, znanje i mudrost starijih naraštaja, koji vam mogu pomoći i voditi vas kroz život, i snaći se u njegovim borbama, kao i nade i snovi mlađih naraštaja – u jednome su smislu isključeni iz vaše svijesti. Uz to isključivanje može doći i do zaborava toga kako je Bog vjeran i kako djeluje u svim naraštajima, i kako Bog nastavlja biti vjeran i djelovati.

U svojemu radu s mladima nekada bi mi se činilo kao da lupam glavom o zid. S vremenom sam naučio ne uznemiravati se i ne biti time frustriran. Oni su jednostavno radili ono čemu su bili naučeni. Ja nisam bio njihov vršnjak, i zato oni nekada moj glas i moja mišljenja naprosto ne bi ni registrirali. No kako sam već rekao, svijet koji se sastoji jedino od vršnjaka, i ima samo jednu, specifičnu generacijsku perspektivu, nije stvarni život.

Jedna od uistinu lijepih stvari na nedjeljnoj svetoj misi jest vidjeti više naraštaja zajedno u crkvi – mlade i stare. Mladi, jako se vidi da vas na tim okupljanjima baš i nema. Vi propuštate dosta toga. Vama treba više od isključivo vaših vršnjaka, i kršćanska vas zajednica treba.

2. Treba vam širi pogled na svijet od onoga sekularnoga

Postoje pogledi na svijet po kojima ljudi uređuju svoj život, ali svi oni nisu podjednako istiniti. Jedna od stvari koje sam naučio u sjemeništu koje sam pohađao jest da je evanđeoski pogled na svijet (narativ) pravilo prema kojemu se treba mjeriti i prosuđivati sve ostale poglede na svijet. Neki bi to mogli smatrati kršćanskim gledanjem svisoka, ali o tome bi se dalo raspravljati. Za svrhe naše rasprave, mislim da se veoma lako može pokazati kako katolička vjera iza sebe ima najčvršće argumente. Carstva, pokreti, misaone teorije – sve je to dolazilo i odlazilo. Kršćanstvo je ostalo, i ono je dosljedno i organski raslo.

Sekularno ima vrijednost (sloboda vjeroispovijesti i zaštita od ugnjetavanja, poštovanje dostojanstva svih osoba itd.), ali sekularno ima i narativ. Ne radi se samo o odsutnosti ili o praznome prostoru. U narativu sekularnoga, sveto je gurnuto na periferiju, ne uvažava ga se, i tako život biva ograničen. U tom smislu generičko kršćanstvo nije prihvatljivo, jer ono u konačnici ne postavlja izazove sekularnome narativu i ne vidi dalje od njega. Ono je ograničeno unutar toga narativa. Mislim da je pošteno smatrati da su određeni popularni oblici suvremenoga kršćanskoga izražavanja, koje se često nalazi u nedenominacijskim, evangeličkim i megacrkvenim zajednicama zapravo korak prema sekularnome narativu, i korak dalje od kršćanskoga poimanja Svetoga. Sami život, egzistencija i stvoreni svijet imaju dublju i puniju stvarnost od one koju određuje sekularno. Život ima transcendentnu, duhovnu i sakramentalnu dimenziju. Pošteno je prihvatiti dobrobiti sekularnoga, ali i priznati granice njegova narativa, i ne biti njime ograničeni. Katolička Crkva sa svojom tradicijom, teologijom i liturgijom omogućava tu širu perspektivu stvarnosti.

3. Trebate biti svjesni otkupiteljskoga trpljenja

Katolička Crkva ne zazire od raspela, i to nije tako zato što mi vjerujemo da se uskrsnuće treba gurnuti u drugi plan, i da je Krist i dalje na križu, nego da je svojim trpljenjem na križu naš Gospodin unio otkupiteljsku dimenziju u sve trpljenje. Na križu i u grobu Bog je ušao u trpljenje i smrt. Raspelo nas podsjeća na cijenu spasenja, koje je zadobiveno ljubavlju i poslušnošću Kristovom.

To je veliko otajstvo. Svaka osoba u životu prije ili kasnije iskusi trpljenje. Posvuda po našemu svijetu vidimo trpljenje. Raspelo i njegovo odvažno prikazivanje otkupiteljskoga trpljenja štiti nas od iskušenja da izaberemo ignorirati trpljenje u svojemu svijetu, i tako se izgubimo u tami trpljenja i prepuštanja ulozi žrtve pred trpljenjem. U Kristu trpljenje može biti otkupiteljsko.

4. Treba vam obvezivanje, a ne samo nova iskustva

Kada sam bio na službi na kampusu, u pastoralu mladih i kao promotor duhovnih zvanja, moj raspored i odgovornosti omogućavali su mi – čak i zahtijevali – dosta putovanja. Sada kada sam na župi, zbog obaveza koje donosi služba župnika mnogo manje putujem. To nije loša stvar. U pastoralu, kao i u životu, postoje različita razdoblja. Moj vjerski život i moj život općenito sada više obogaćuje obveza službe župnika nego niz novih iskustava što ih nude putovanja i životne situacije. I obveze u životu obogaćuju čovjeka! Naš svijet to ne naglašava, ali to je istina. Mladi, nemojte se kroz život izgubiti u sirenskome zovu utrke za uvijek novim iskustvima! Prije ili kasnije ćete se iscrpiti, i, iskreno – nećete imati dubine. Životne obveze ono su što vodi do dubine osobnosti, svjesnosti i spoznaje. Ne bojte se u vjeri i ljubavi obvezati Kristu, njegovoj Crkvi, i drugoj osobi, ako ste na to pozvani. Budite voljni ići u dubine!

5. Treba vam stvarna zajednica, koja nije savršena

Trebaju vam ljudi koji se neće uvijek dobro uklapati u vaše okvire, koji se ne slažu s vama, koji raspravljaju. Znao sam mlade koji su napustili Crkvu jer nije “savršena“, ili jer se ne uklapa u njihove specifične misaone okvire. Iskreno, mislim da je to prilično žalosno od njih. Na sveučilišnim kampusima raspravlja se o “upozorenjima o okidačima “ i “sigurnim zonama “u raspravama koje bi studentima mogle biti prijeteće ili preteške za prihvatiti.

Društvene mreže i današnja struktura izvora vijesti omogućava nam da postojimo i stupamo u interakcije u univerzumu u kojemu se nalaze samo istomišljenici (to je jedna od opasnosti našega suvremenoga informatičkoga doba), ali stvarni svijet to ne omogućuje. U redu je raspravljati i debatirati, i divno je biti u Crkvi koja to ima, a Katolička Crkva toga ima napretek! Mnogi društveni komentatori primijetili su da su rasprave i neslaganje odbojni mladima, koji vole pod svaku cijenu te stvari izbjeći (i da, to je nenamjerna posljedica toga kako je dotični naraštaj odgojen), no život i spoznaja stječu se uz neslaganje, diskusiju i debatu u kojima ima poštovanja. Mi vjerujemo da Duh Sveti vodi Crkvu, i to se svjedoči ponajviše u trenucima neslaganja, diskusije molitve i debatiranja.

6. Treba vam svetost koja posvećuje

Jedan od meni najdražih profesora u sjemeništu usporedio je katoličko shvaćanje milosti s kućom koja se obnavlja od iznutra prema van.

Prema našemu katoličkome shvaćanju, milost ne prekriva našu grešnost, nego ide do u srž toga tko smo kako bi ranu grijeha izliječila iznutra prema van. Mi bivamo potpuno iscijeljeni i potpuno obnovljeni zahvaljujući cjeloživotnome djelovanju milosti i našoj suradnji s njom. Oni koji tome ponajviše svjedoče jesu sveci. Mladi, život može biti drugačiji! Mi možemo poznavati svetost koja iscjeljuje, obnavlja, i autentična je! Nas ne moraju određivati naši grijesi, naša posrtanja i naše slabosti. Svi smo mi pozvani biti svecima. To nije samo jedna lijepa misao, nego eshatološka istina. Mi smo pozvani na posvemašnje posvećenje, i ne smijemo se zadovoljiti s manjim od toga.

Nadam se da će vam ove misli biti od pomoći. Svaki naraštaj ima svoje blagoslove i svoje borbe.

Dragi mladi, vi trebate Crkvu… i Crkva treba vas. Od svećenika koji je bio istinski blagoslovljen u svojemu radu s tolikim mladima – neka vas Bog blagoslovi i neka vas Bog vodi.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.