Pa kako bismo onda trebali reagirati na taj društveni pritisak? Trebamo li se pritajiti i jednostavno svoju vjeru držati za sebe? Trebamo li formirati nekakvu vrstu pokreta otpora i boriti se? Ili bismo se trebali smjestiti negdje između te dvije krajnosti? Kako bih odgovorio na ta pitanja, predlažem da se okrenemo Svetome pismu. Naročito bismo trebali dobro pogledati knjigu Danielovu. Tu se radi o tome kako su Daniel i ostali Židovi živjeli u svijetu koji je bio podjednako neprijateljski raspoložen prema njihovoj vjeri kao što je naš svijet neprijateljski raspoložen prema našoj vjeri, pa ako želimo znati kako bismo trebali živjeti kao vjerni katolici u nevjernome društvu, ta je knjiga neizostavan vodič, koji bi nam svima bilo dobro slijediti.

Danielov otpor

Knjiga Danielova smještena je u Babilon, nakon što su Židovi bili poraženi i tamo protjerani, i govori nam o tome kako su ih Babilonci nastojali natjerati da čine kompromise oko svojih uvjerenja, ili da čak posve napuste svoju vjeru. Na primjer, jednom je kralj dao napraviti zlatni lik, i zapovjedio je svim ljudima da ga štuju (Dn 3,1-7), a nakon nekoga vremena izdao je dekret da se trideset dana nitko od njegovih podanika ne smije moliti nijednome božanstvu osim njemu (Dn 6,6-9).

Oba puta vjerni su se Židovi odbili pokoriti, i čineći tako riskirali su smrt. Neki od Židova koji su odbili štovati kraljev zlatni lik bili su bačeni u peć (Dn 3,8-18), a Daniel je bio bačen u lavlju jamu jer se molio Bogu za vrijeme spomenutoga razdoblja od trideset dana (Dn 6,13-16).

Naš otpor

Ovo nam pokazuje da onda kada nas kultura koja nas okružuje pokušava prisiliti da činimo kompromise oko svojih uvjerenja ili da napustimo svoju vjeru, mi moramo pružati otpor, bez obzira na to kakve bi posljedice mogle biti. U objema pričama koje sam spomenuo, Bog je na kraju spasio ljude osuđene na smrt (Dn 3,24-27; 6,19-24), ali oni nisu znali da će se to dogoditi. Bili su spremni suočiti se s posljedicama, čak i ako Bog ne intervenira, a mi moramo jednako postupiti.

Mi zasigurno nećemo biti ubijeni zbog prakticiranja svoje vjere (barem ne još), ali moramo biti voljni izdržati sve što nam društvo može prirediti. Mogu nam se izrugivati, odbaciti nas, ili poniziti, ali bez obzira na sve što nam ljudi prijetili učiniti zato što živimo svoju vjeru, moramo ostati postojanima.

Danielova odanost

No to je samo jedna strana medalje. Knjiga Danielova više je od mučne i mračne priče o nevoljama koje su Židovi doživljavali u Babilonu. U njoj ima i pozitivnih odlomaka, a za nas je važno nasljedovati i njih. Na primjer, u prvih nekoliko redaka knjige čitamo kako su Daniel i njegovi drugovi služili „u kraljevoj palači” (Dn 1,4), i nema nikakvih naznaka da je ta služba bila u suprotnosti s njihovom predanošću Bogu.

Slično tome, nekoliko poglavlja kasnije, Daniel kralju objašnjava strašno proročanstvo, i kaže: „Gospodaru moj, ova sanja neka bude tvojim dušmanima i njezino značenje tvojim mrziteljima!” (Dn 4,16). Zatim kralju savjetuje da se pokaje i izbjegne kaznu za koju je Bog rekao da će je poslati kralju zbog njegove pokvarenosti.

Naša odanost

Iako je on živio u stranoj zemlji i služio ljudima koji nisu dijelili njegova uvjerenja, Daniel je i dalje pokazivao iskrenu odanost i brigu za zemlju i njezine stanovnike, a to je važna pouka i za nas danas. Mi možda živimo u metaforičkome „Babilonu”, koji odbacuje našu vjeru i pokušava nas natjerati da je razvodnimo ili da je potpuno napustimo, ali to ne znači da bismo trebali mrziti ljude oko sebe.

Upravo suprotno – moramo biti najbolji građani u mjeri što nam to naša vjera dopušta. Moramo ljubiti svoje sunarodnjake i ispunjavati svoje dužnosti prema svojim bližnjima i svojoj vladi. Moramo vjerno služiti društvu u kojemu živimo, baš kao što su to činili Daniel i njegovi drugovi, i mi bismo uvijek trebali željeti ono što je za njega najbolje.

Središnje načelo

Ukratko: mi moramo uvijek poštovati središnju zapovijed, koju Sveto pismo ponavlja opet i iznova – ljubav. Baš kao što je Isus naučavao u Evanđeljima, mi moramo ljubiti Boga iznad svega, a druge moramo ljubiti kao što ljubimo same sebe. To znači da moramo maksimalno živjeti svoju vjeru, kakve god bile posljedice, ali ne smijemo prezirati ili mrziti ljude koji nas pokušavaju natjerati da napustimo svoja uvjerenja. Umjesto toga, baš kao što je Isus molio za svoje krvnike dok su ga pribijali na križ, i mi trebamo ljubiti svoje društvo, uključujući i ljude koji nas progone i vrše pritiske na nas, i uvijek pokušavati činiti ono što je za nj najbolje.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.