Duhovni su pisci od samih početaka kršćanstva primjećivali kako se nečistoća i okrutnost u duši pojavljuju kao srodni poroci. Nečistoća je stariji srodnik, i ona druge ljude prvo svodi na puka sredstva osjetilnoga zadovoljstva, a zatim na puke predmete za zabavu.

Ono što vrijedi za kulture, vrijedi i za duše. Prisjetite se Rima s kraja prvoga i početka drugoga stoljeća naše ere – ali ne prosuđujte po onome što vidite u muzejima, nego budite zahvalni što današnji kustosi imaju nekakva osjećaja za doličnost.

Spominjem to jer su ostaci carskoga Rima velikom većinom pornografski. Zidovi Pompeja šokantni su jer ih je vulkanski pepeo očuvao u jarkim bojama, ali njihovi se motivi slabo razlikuju od onih koje nalazimo na tadašnjim uobičajenim vazama, svjetiljkama i nakitu. Domovi građana po dekoru su se veoma malo razlikovali od uobičajenih soba u javnim kućama.

Čini se da tadašnje obitelji nisu imale volje ili nisu bile sposobne očuvati nevinost djece. Oni koji su svoje sinove, dječake, slali u školu, pretpostavljali su da će ih učitelji zlostavljati. S neograničenim slobodnim vremenom i bez ikakva nadzora, tinejdžeri su u gomilama lutali ulicama. Vrijeme su provodili radeći spačke, upuštajući se u homoseksualne aktivnosti, a povremeno bi silovali prostitutku.

Djevojčice se udavalo s jedanaest ili dvanaest godina, i to za mnogo starijega muža, kojega ne bi same birale. „Prijatelji” bi vjenčanje slavili pjevajući lascivne pjesme. „Svadbena noć”, piše francuski povjesničar Paul Veyne, „zapravo je bila ozakonjeno silovanje.”

Bračni su običaji značili da se mlađahna mladenka može radovati predatorskoj vezi, prepunoj sodomije, pobačaja i kontracepcije. Preljub se od muškaraca očekivao. Novorođenčad se često ubijalo, naročito žensku. U jednome gradu carstva, na popisu stanovništva našlo se šesto obitelji – od kojih je samo njih šest odgojilo više od jedne kćeri. Iako je većina tih obitelji bila velika, oni su svoju žensku novorođenčad rutinski ubijali. U drugome je gradu nedavno arheološko iskapanje otkrilo prastari kanalizacijski odvod, začepljen kostima stotina novorođenčadi.

No kada bi brak postao previše grozan, barem je bilo lako razvesti se. Sve što je bilo potrebno bilo je da jedna stranka napusti dom s namjerom razvoda. Razvod bi stupao na snagu ex opere operato. (po samome činu, op. prev.)

Svi su se ti običaji odražavali u popularnoj zabavi – glazbenome biznisu i kazalištu. A kada bi se Rimljani umorili od seksa, hrlili bi u cirkus, da bi tamo gledali kako zvijeri ili gladijatori muče i ubijaju kriminalce. Kako bi zabavili rulju, gladijatori bi jedan drugome čak ispijali krv.

To je svijet u kojemu su prvi kršćani podizali svoju djecu. Mogli biste ga nazvati kulturom smrti.

No kršćani su se ipak odmah izdvojili. Nisu sudjelovali ni u nečistoći niti u okrutnosti. Imamo mnogo propovijedi iz toga vremena u kojima se osuđuje gadnost kazališta, bolesnost cirkusa, i ponašanje običnih Rimljana u spavaćim sobama, no još su dojmljivija svjedočanstva samih pogana.

Rimljane su kršćani doista zaprepastili, jer su kršćani veoma lako postizali nešto što su Rimljani smatrali nemogućim. Kršćani su propovijedali i prakticirali niz krjeposti koje su uključivale seksualnu uzdržljivost – čednost, čistoću, pa čak i doživotni celibat. Veliki poganski liječnik Galen zapisao je: „Njihov prijezir prema smrti nam je očit, kao i njihovo suzdržavanje od zajedničkoga predbračnoga života. Među njima se nalaze ne samo muškarci, nego i žene, i oni se cijeloga života suzdržavaju od zajedničkoga predbračnoga života. Ima i pojedinaca koji su prema svojoj samodisciplini i samokontroli došli do razine podjednake pravim filozofima.” Čak je i većina filozofa stoika, koji su navodno prezirali ljudsku strast, smatrala da se strasti najbolje utažuje razuzdanošću.

No čak su i vjenčani kršćani težili čistoći i odanoj ljubavi. „Oni se žene, kao i svi ostali; imaju djecu, ali ne ubijaju novorođenčad. Dijele zajednički stol, ali ne i zajedničku postelju.”

Upravo je kršćanski moral, kao i očita ljubav u kršćanskim obiteljima, postupno obratila Rimsko Carstvo.

Javne kuće su imale priličnu privlačnost za Rimljane, ali javne kuće ih nisu zadovoljavale. Nemirni pogani svojim su najokrutnijim krvožednostima udovoljavali u cirkusu, ali ni cirkus ih nije zadovoljavao.

Ono što je te duševno izmorene građane privuklo u Katoličku Crkvu bio je paradoks očit u obiteljskome životu kršćana, koji su živjeli u čistoći, ali su bili pronašli mir.

Izvor: CERC | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.