Čitao sam jednu recenziju filma „Kraljević Kaspijan” u nekim novinama za urbanu „ekipu”. Članak je bio prepun sarkastičnoga, podrugljivoga, niskoga humora, kojim se, između ostaloga, Susanin rog nazvalo falusnim simbolom. Humor je poput začina u hrani – bez njega je sve jednolično. No ovdje je nešto bilo promašeno. Počeo sam se pitati: „Ima li Evanđelje učinak na naš smisao za humor?” Odgovor je bio „definitivno da ima”, ali zašto i kako?

Vaš humor ima mnogo veze s time kako se odnosite prema samima sebi. Mnogi ljudi koriste humor da ponižavaju druge, da oni uvijek budu glavni u razgovoru i u svakome okruženju, i da podsjete svoje slušatelje na svoje superiorno gledište. Oni humor koriste ne da rasprše napetost i pomognu ljudima da se opuste, nego da namjerno omalovaže suprotno stajalište. Radije nego da pokažu poštovanje i stvarno se potrude oko pravoga načina iskazivanja neslaganja, oni se rugaju tuđim gledištima, i odbacuju ih, a da se uopće zapravo ne potrude ispravno argumentirati.

U konačnici, sarkastični i ponižavajući humor jest pokazatelj moralizatorske umišljenosti – oblik samoopravdavanja – a Evanđelje upravo to pobija. Kada shvatimo da smo nedostojni grješnici, spašeni beskonačno dragocjenom milosti, to pobija tu našu umišljenost i našu potrebu da se izrugujemo ostalima. To isto vrijedi i za izrugivanje samih sebe. Neki ljudi stalno i ogorčeno izruguju sami sebe. To isprva izgleda kao jedan oblik poniznosti, ili realnosti, ali to je nešto zapravo podjednako egoistično kao i ona druga varijanta. To je znak unutarnjega nezadovoljstva samima sobom, i dubokoga duhovnoga nezadovoljstva.

No postoji još jedna vrsta moralizatorske umišljenosti, koja stvara osobu s malo ili nimalo smisla za humor. Moralizatori često nemaju smisla za ironiju, zato što sami sebe shvaćaju preozbiljno, ili zato što su postali previše svjesni samih sebe i previše uneseni u svoje vlastite borbe da steknu naviku radosti.

No Evanđelje stvara blagi osjećaj ironije. Naša doktrina o grijehu sprječava nas da nas itko zaprepasti (pa i mi sami sebe), ili da nas šokira ičije ponašanje. Pronalazimo mnogo toga vrijednoga smijeha, počinjući s vlastitim slabostima. One nam više ne predstavljaju prijetnju, jer naša konačna vrijednost nije utemeljena na našoj izvedbi ili uspješnosti. Naša doktrina o milosti i otkupljenju također nas sprječava da na ijednu situaciju gledamo kao na nešto beznadno. Ta „temeljna nota” radosti i mira čini humor spontanim i prirodnim.

U humoru oblikovanome Evanđeljem mi se ne šalimo samo na svoj vlastiti račun. Možemo se blago šaliti i na tuđi račun, naročito na račun svojih prijatelja, ali uvijek se radi o humoru koji drugu osobu ozbiljno shvaća, i u konačnici im se tako odaje jedna vrsta počasti, i pokazuje im se privrženost. Ne smijemo biti „vječno ozbiljni. Moramo se igrati. No naše veselje mora biti onakvo (a to je zapravo najveselije veselje) koje postoji između ljudi koji se od početka shvaćaju ozbiljno – bez površnosti, bez superiornosti, bez umišljenih pretpostavki”.[1]

Kako steći takav smisao za humor? To je pogrješno pitanje. Evanđelje nas ne mijenja na mehanički način. Dati Evanđelju prvenstvo u našemu životu ne znači uvijek logički izvoditi niz načela iz njega, a onda ih primjenjivati na svoj život. Nedavno sam slušao jednoga sociologa koji je rekao da su strukture smisla prema kojima orijentiramo svoje živote uglavnom tako duboko usađene u nas da djeluju „prije promišljanja”. One ne postoje samo kao popis tvrdnji i formulacija, nego i kao teme, motivi, stavovi i vrijednosti, koji su afektivni i emocionalni isto koliko su kognitivni i intelektualni. Kada slušamo propovijed o Evanđelju, ili razmatramo čitajući Sveto pismo, mi ga tako duboko usađujemo u svoje srce, maštu i razmišljanje, da počnemo i instinktivno živjeti Evanđelje.

Definitivno sam vidio kako Evanđelje preobražava smisao za humor jedne osobe, ali bilo bi iskonstruirano tvrditi da postoje „evanđeoska načela humora” koja moramo primjenjivati na svoj život. To se jednostavno događa kako sve više vjerujemo u Evanđelje.

Izvor: Redeemer Report | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1] C. S. Lewis, „Težina slave”, u „Težina slave, i druge adrese” [“The Weight of Glory,” in The Weight of Glory: And Other Addresses] (New York : Macmillan Co, 1949), 46.)