Kako ću znati da nisam spreman za duhovno vodstvo? Ovdje je ključno da slijedimo Boga. Ukoliko su ranije navedena obilježja spremnosti prisutna u vama, sa sigurnošću bi se moglo pretpostaviti da osjećate Božji poziv za ulazak u dublji odnos. Ne oklijevajte, nego silovito slijedite taj poziv. Usto treba reći da postoje i određene smetnje s kojima se možemo, a i trebamo pozabaviti prije susreta s duhovnikom.

Otac Reginald Garragou-Lagrange pruža umjesnu primjedbu „da je oholost povez preko očiju našega duha, koji nas ometa u traganju za istinom, posebice u odnosu na veličanstvenost Božju i izvrsnost onih ljudi koji nas nadilaze. Oholost nas sprječava u želji da nas takvi ljudi poučavaju, ili nas navodi da ne prihvatimo vodstvo bez raspravljanja“.6 Ta njegova misao otkriva najveću smetnju napredovanju u duhovnom vodstvu: oholost. Taj grijeh koji guši, očituje se na mnoge načine. Među njima najteže je suočiti se sa situacijom u kojoj tražitelj već posjeduje određenu mjeru svetosti duhovne discipline. Primjerice brojni sveci i duhovni pisci trudili su se pronaći razlog zašto ljudi, koji su svakodnevno na misi, često imaju stavove, način ponašanja, ili stil života u potpunosti suprotan onomu što bi se moglo očekivati od osobe koja se svaki dan susreće s Kristom u euharistiji. Slažem se s onima koji su zaključili da je razlog tome nedostatak unutarnje molitve i provođenja sasvim određenih nastojanja oko razvijanja i življenja kreposti na svakodnevnoj razini. Dakle, osoba koja se svakodnevno pričesti ili svaki dan moli krunicu, može ukazati na dubinu svoje predanosti i suprotstaviti se svakom prijedlogu prema kojemu je još nešto potrebno za njezin duhovni rast ili spasenje. To može rezultirati samozaštitnom ohološću koja ne dopušta prepoznavanje drugih mana. U stvari, svaka duhovna praksa koju osoba provodi iz pogrešnih razloga, stvorit će ili ojačati slabe strane, koje tada bivaju još opasnije, jer se učvršćuju u oholosti, površnoj ili posve ljudskoj vrlini te samoopravdavanju.

Ljudi koji pate od takvih problema obično su vrlo izbirljivi (iz pogrešnih razloga) oko odabira duhovnika. Predan katolik, ili iskusan kršćanski ratnik možda traži mudroga starijeg svećenika koji u molitvi provodi četiri sata dnevno i posjeduje dar duhovnog gledanja duša, iako mu je možda potreban sveti laik. Taj laik možda nema doktorat iz dogmatske teologije, ali jasno razumije put poniznosti i što znači imati živi odnos s Kristom.

Sljedeći izazov sličan je gore navedenom, a korijen mu je u grijehu taštine. Prirodno želimo da ljudi koje cijenimo imaju visoko mišljenje o nama i često nastojimo upravljati načinom kako nas percipiraju. Ne brinite se. Ukoliko se ovdje pronalazite, znači da ste u dobrom društvu. Sveta Terezija Avilska aludira na takvu vrstu boja čak i među svetim ljudima. Ključno pitanje ovdje jest spremnost boriti se za to da budemo otvoreni. Ne biste išli liječniku s ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama i tada prikrivali simptome, zar ne? U redu, priznajmo da je lakše raspravljati o opasnostima za tijelo, nego o stvarima za koje se brinemo da bi mogle baciti loše svjetlo na naš karakter. Pa ipak, duhovno putovanje donosi daleko više posljedica od bavljenja tijelom. Kad tražimo duhovnika, moramo ustrajno raditi na tome da ogolimo svoje duše uz najveću moguću otvorenost i iskrenost. U suprotnom slučaju, naši duhovnici, ne znajući istinu, neće biti kadri donijeti točnu procjenu, pa stoga baš i nije vjerojatno da ćemo napredovati. Sveti nas Franjo Saleški mudro ohrabruje:

Pođite svojem ispovjedniku, u potpunosti mu otvorite svoje srce i dopustite da vidi svaki kutak vaše duše. Prihvatite svaki njegov savjet s najvećom mogućom jednostavnošću i poniznošću jer Bog voli poslušnost i često čini da savjet koji smo dobili, posebice kad su u pitanju vođe duša, bude korisniji nego što bi se činilo mogućim, jednako kao što je učinio da rijeka Jordan, u skladu s Ilijinom preporukom Naamanu, izliječi Naamanovu gubu, iako je to za ljudski razum bilo nemoguće.

Još jedna prepreka zdravom ulasku u odnos duhovnog vodstva leži na području duhovne lijenosti. Radi se o očekivanju kako će me duhovnik sada voditi u mojemu duhovnom životu. O toj pogrešci raspravljali smo u početnoj usporedbi duhovnoga vodstva s trudom osobnoga trenera. U takvom odnosu trener ne preuzima vodstvo. Treneri ne pristupaju sportašima. Oni ne uspostavljaju stupanj motivacije kod sportaša. Oni samo olakšavaju rast koji sportaš već traži – koji posjeduje, koji želi i kojemu je već predan. To se možda čini nebitnim podatkom, ali u pitanju je uobičajena pogreška: očekivanje da duhovnik odredi smjer našega duhovnog života i da tada, na svaki način, u naše ime održava taj smjer.

No ukoliko tražitelj u svojoj situaciji prepoznaje te slabosti kao istinite za svoje stanje, još je uvijek vjerojatno da je pozvan uspostaviti odnos duhovnog vodstva. Bez obzira na okolnosti, svi smo pozvani na produbljivanje svojega zajedništva s Kristom sve do dana kad ga budemo gledali licem u lice. Ukoliko tražitelj također doživljava pozitivna obilježja navedena u prethodnom odlomku, trebao bi krenuti prema uspostavljanju odnosa duhovnog vodstva. Međutim, tražitelji bi trebali duhovnike smatrati „svojima“, a i pokazivati veliku marljivost i otvorenost prema svojim duhovnicima kako bi spriječili da njihov trud postane isprazno vježbanje lažne pobožnosti, koje dušu samo stavlja u još veću opasnost.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Daniela Burkea i o. Johna Bartuneka “Upravljanje nutarnjim životom”, izdavača “Novena” u biblioteci “Stella Maris“. Dopuštenje za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.