Ne morate učiniti ništa pogrešno, ali u biti ste spriječeni djelovati. Više nemate glasa, ili posla, ili išta što ste imali prije. Vi ste otkazani.

Otac Mike Schmitz katolički je svećenik koji djeluje kao ravnatelj crkvenih aktivnosti za mlade i mlade odrasle osobe biskupije Duluth, i većinu svojega vremena provodi služeći studentima na kampusu Sveučilišta u Minnesoti, u Duluthu. Također je domaćin jednoga od najpopularnijih podcasta u zemlji, pod naslovom The Bible in a Year („Biblija u godini dana”).  Nedavno je govorio na katoličkoj konferenciji „Gorjeti istinom” (Ignited by Truth Catholic Conference) na temu Isusa Krista i kulture otkazivanja.

„Kultura otkazivanja napada ljude koji ni na koji način nisu prekršili zakon. Jednostavno su prekršili pravila onoga za što gomila vjeruje da je prihvatljivo”, izjavio je o. Mike. U svojemu detaljnome opisu spomenuo je da ima prigoda kada se pravni sustav i kultura otkazivanja kombiniraju. Na primjer, Bill Cosby je prekršio zakon, ali sada nam se kaže i da ne smijemo gledati njegove serije iz prošlosti.

Kultura otkazivanja okomila se i na prošlost, i pokušava je izbrisati. Nema vremenskih ograničenja za ono na što se kultura otkazivanja može obrušiti. „Gomila je sudac, porota i krvnik.” Američki pravni sustav kaže da nekoga moramo precizno optužiti za zločin kojim je prekršio zakon. No gomila, s druge strane, jednostavno može iznositi nejasne optužbe. Zatim gomila može izvršiti i presudu i kaznu. O. Mike kaže da je to jednostavno još jedan primjer suđenja vješticama iz Salema i makartizma. Ne mora biti dokaza – ja te jednostavno optužim.

Niste morali imati dokaza da je netko vještica. Možda ste samo pomislili da je ona vještica. „Imali ste osjećaj – i to znači da je ona sigurno vještica.” Makartizam se bavio optuživanjem nekoga da je komunist, a sve zbog stvarne želje da se poništi snaga toga sustava. „Mi mislimo da je on komunist, pa smo ga stavili na crnu listu.” Biti optužen za takve „zločine” puko je pitanje subjektivnoga osjećaja.

Internet je to pomaknuo na radikalnu i ružnu razinu. Nema specifičnoga standarda koji se krši, kao što je to slučaj u sustavu borbe protiv zločina. Gomila odlučuje da su nečije riječi ili djela neprihvatljivi, i onda ih zbog toga napadnu.

O. Mike upotrijebio je slučaj spisateljice J. K. Rowling kao primjer onoga što nije u redu s kulturom otkazivanja. Ona je jednom prilikom na Twitteru napisala kako smatra da bi sve intenzivnije izjednačavanje muškaraca i žena kao bioloških ekvivalenata, i dopuštanje preklapanja spolova da se u sportovima natječu jedni protiv drugih moglo imati negativne posljedice po žene. J. K. Rowling usudila se postaviti pitanje „A što to znači za žene?”. Ljudi su zbog tih riječi počeli pozivati na njezino otkazivanje. Kažu nam da je ona transfobična, i zato mi moramo izbjegavati „Harryja Pottera” i nikada više ne čitati njezine knjige.

Društvu se kaže da ovo morate prihvatiti u potpunosti i bez pitanja. Ako i na koji način propitujete otkazivanja, gotovi ste. „Bez obzira na to je li dotična tvrdnja istinita, ili na to ima li na svijetu mjesta za vaše vjerovanje.” No „kršćani katolici vjeruju da je svaka osoba na svijetu vrijedna ljubavi, dostojanstva i poštovanja – i točka”, kaže o. Mike. No također – istina je da postoji nešto takvo kao biološki muškarci i biološke žene.

O. Mike ustvrdio je i da je prisutno očito „militariziranje jezika i pretvaranje suosjećanja u oružje”. Ljudska bića imaju sklonost pomagati onima u potrebi, ili onima za koje se čini da su slabiji, ili da im treba pomoć. Ono što mi osjećamo za bilo koju ugnjetenu osobu ili navodnoga autsajdera mijenja se iz osjećaja u mentalitet gomile. Postajemo gomila i odbacujemo tu osobu zauvijek. Dakle, osjećamo se opravdanima u tome što je netko povrijeđen jer smo htjeli ispraviti nešto što je pogrešno. Jezik se militarizira, a suosjećanje postaje oružjem.

„Htjeti zaustaviti bol zbog nepravde je dobra stvar”, nastavlja o. Mike, „ali zar stvarno uzrokuje bol naprosto postaviti pitanje o nekome stavu?” Očit je odgovor negativan, ali gomila kaže da je pozitivan.

Kršćanska bi reakcija trebala biti trostruka, smatra o. Schmitz. Prvo, držite se istine i ne budite uvrijeđeni. Ta reakcija nije izvlačenje, jer, jednostavno rečeno, biti uvrijeđen nije odgovor. Biti uvrijeđen znači da nešto vrijeđa naše osjećaje, i da mi internaliziramo svoje emocije tako da nas one apsolutno kontroliraju. „No ako je optužba lažna, nemamo se oko čega brinuti.”

Drugo, u ovome životu „nitko nam ništa ne duguje. Kultura nije na našoj strani.” Ne bi trebalo biti šok to što naše društvo odbija kršćansku vjeru i etiku krjeposti. Jednostavno pogledajte što je naš svijet činio Isusu – od samoga je svojega rođenja bio odbacivan, već kao novorođenčetu bila mu je ucijenjena glava, ljudi su mrzili njegov nauk, sumnjali u njegova čuda, i na kraju je zbog toga tko je bio – bio pogubljen.

Mi živimo u apostolskome vremenu – ljudi ne znaju Isusovu priču. Nije ih briga za njega, Boga ili vjeru. Mi sebi često kažemo da kultura to ne shvaća, a o. Mike kaže da „ne možemo pretpostaviti da shvaćaju. Naš se okvir djelovanja mora pomjeriti, i mi u ovoj kulturi nemamo nikakvih posebnih prava”. Zato moramo postupati kao da ljudi ne znaju ništa o Isusu Kristu, i njihov manjak znanja mora biti gorivo našemu poslanju da širimo njegovu istinu i ljubav.

Treće, i to zbog dviju prethodnih točaka – „Bez cendranja. Kršćanima ne treba da život bude pošten. […] Isus je bio nepravedno osuđen i ubijen, a apostoli su umrli mučeničkom smrću. Život za kršćane nikada nije bio pošten”, i nikada neće ni biti.

I konačno, moramo biti „’neotkazivi’ time što nećemo na ovome svijetu tražiti prihvaćanje”. Ne budite slonovi u staklarnici, ali jednostavno se zauzmite za istinu, i dopustite da ona na kraju pobijedi. Ovo je važan i nadahnjujući savjet od katoličkoga svećenika koji čvrsto stoji u pogledu Kristovu, i spreman je stajati na raskrižju – između krize kulture i Gospodina svijeta.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.