Upravo zbog ovakvih čestih nesporazuma vezanih uz osnovna načela koja se tiču papinske nezabludivosti, potrebno je objasniti što to papinska nezabludivost NIJE. Nezabludivost ne podrazumijeva odsustvo grijeha. Niti ova karizma pripada isključivo papi. Zapravo, nezabludivost uključuje biskupsko tijelo kao cjelinu, koje u učiteljskom jedinstvu s papom, svečano proglašava neko učenje/doktrinu istinom vjere. Ovo nam je predano od samog Isusa koji je obećao svojim apostolima i njihovim nasljednicima, biskupima – Učiteljstvu Crkve: „Tko vas sluša, mene sluša“ (Lk 10,16) i „Zaista kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“ (Mt 18,18).   

Objašnjenje Drugog vatikanskog sabora

Drugi vatikanski sabor objašnjava učenje o nezabludivosti pape sljedećim riječima: „Premda biskupi pojedinačno nemaju povlasticu nezabludivosti, oni ipak nezabludivo iznose Kristov nauk kad se – iako raspršeni diljem svijeta, ali čuvajući svezu zajedništva među sobom i s Petrovim nasljednikom i autentično naučavajući o stvarima vjere i ćudoređa – slože u nekoj odluci kao konačno obvezatnoj. To je još očitije kad su okupljeni na nekom ekumenskom koncilu kao učitelji i suci vjere i ćudoređa za sveopću Crkvu, pa uz njihove definicije valja prianjati s posluhom vjere.“ (Lumen Gentium 25)

Nezabludivost je na poseban način pridržana papi kao prvom među biskupima (Mt 16,17-19; Iv 21, 15-17). Drugi vatikanski sabor karizmu nezabludivosti pripisuje papi riječima „Rimski prvosvećenik, glava biskupskog kolegija, ima tu nezabludivost snagom svoje službe kada kao vrhovni pastir i učitelj svih Kristovih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri (Usp. Lk 22,32), proglašava konačnim neki nauk u stvarima vjere i ćudoređa. Stoga se njegove definicije s pravom nazivaju nepromjenjivima, i to po sebi, a ne po pristanku Crkve, jer su izrečene uz pomoć Duha Svetoga obećanoga blaženom Petru.“ (Lumen Gentium 25)

Nezabludivost pape nije nauk koji se iznenada pojavio u crkvenom učenju – on je prisutan već u prvoj Crkvi. S vremenom se jedino razvilo naše shvaćanje i razumijevanje papine nezabludivosti. Nauk o papinoj nezabludivosti prisutan je u evanđeljima: Iv 21, 15-17 („Pasi ovce moje …“), Lk 22, 32 („Ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera“) i Mt 16,18 („Ti si Petar…“).

Utemeljen na Kristovu poslanju

Krist je zapovjedio Crkvi da propovijeda sve što je on naučavao (Mt 28, 19-20) i obećava im zaštitu Duha Svetoga koji će ih „upućivati u svu istinu“ (Iv 16, 13). Ovo poslanje i obećanje jamči kako se Crkva nikada neće udaljiti od Kristova nauka (Mt 16,18, 1 Tim 3, 15), čak i ako to neki pojedini katolici učine.

Kako su kršćani počeli bolje razumijevati učiteljski autoritet Crkve i primat koji nosi papa, tako su jasnije shvaćali (op.a. i prihvaćali) papinu nezabludivost. Ovaj rast u vjerničkom poimanju papine nezabludivosti ima svoje jasne korijene u ranoj Crkvi. Ciprijan iz Kartage pišući o 256. godini bilježi: „Bi li se heretici mogli približiti Petrovoj stolici odakle proizlazi apostolska vjera i odakle nikakve zablude ne mogu doći?“ (Pisma 59 [55], 14 // Letters 59 [55], 14). U petom stoljeću sveti Augustin na jezgrovit način potvrđuje istu stvar kada kaže: „Rim je rekao svoje; slučaj je zaključen.“ (Propovijedi 131,10 // Sermons 131, 10)  

Neka pojašnjenja

Nezabludiva izjava — bilo da ju je donio papa sam ili u zajedništvu s ekumenskim koncilom – obično se proglašava kada je neka doktrina Crkve dovedena u pitanje. Velik dio crkvenog nauka nikada nije doveden u pitanje od strane većine katolika.

Uzmite u ruke Katekizam Katoličke Crkve i pogledajte koliko doktrina vjere u njemu postoji. Iako većina njih nikada nije formalno definirana, jedan dio jest – i to ne samo od strane pape. Postoji dosta velikih tema o kojima papa ne može donijeti nezabludivi proglas a da pritom ne umnoži jedan ili više nezabludivih proglasa nekog ekumenskog koncila ili učiteljskog autoriteta Crkve.

Okvir i smjernice koje su navedene morale bi biti poznate obrazovanom katoliku, za kojeg bi ova tema trebala biti jasna. Kada su u pitanju „Biblijski kršćani“ onda se radi o drugoj priči. Za njih je ideja o papinoj nezabludivosti zamršena zbog toga što krivo shvaćaju što to ona točno obuhvaća.

Neki se pitaju kako papa može biti nepogrješiv kada su neki od njegovih prethodnika živjeli razvratnim životom. Ovdje se radi o čestoj pogrešci gdje se miješaju dva pojma “nezabludivost” i “nepogrješivost”. Ne postoji jamstvo da papa neće griješiti ili biti loš primjer (činjenica jest da je velik broj svetaca prisutan među papama; „loši pape“ ističu se zbog toga jer su rijetkost).

Drugi se ljudi pitaju kako može postojati nauk o nezabludivost pape kada se ponekad pape u svom učenju ne slažu jedan s drugim. Ovdje se također radi o krivom razumijevanju nezabludivosti koja se odnosi samo na svečano, službeno naučavanje o vjeri i moralu, ne o disciplinskim odlukama ili neslužbenim komentarima o stvarima koje se dotiču vjere i morala. Papina osobna teološka stajališta ne spadaju pod nezabludivost, samo ono što on službeno proglasi smatra se nepogrješivim naukom.

Čak fundamentalisti i evangelici, kojima se ne događaju ove pogreške, često misle kako nezabludivost uključuje neku posebnu milost koja je dana papi. Ona mu dopušta da s potpunim pouzdanjem naučava samo istinu koju je potrebno proglasiti – no i ovo je netočno. Nezabludivost nije zamjena za teološki studij koji svaki papa prolazi prije svećeničke formacije.

Nezabludivost sprječava papu da svečano i formalno proglasi neko učenje kao „istinu“ – a ono to zapravo i nije. Ne pomaže mu da na magičan način zna što je istina ili ga „nadahnjuje“ u naučavanju istine. On mora spoznat istinu na jednak način kao svi mi – kroz studij – iako, moramo priznati, zbog svoje pozicije ima određene prednosti.   

Zar Petar nije nepogrješiv?

Kao biblijski primjer papine zabludivosti fundamentalisti često navode ponašanje svetog Petra u Antiohiji, kada je odbio jesti s kršćanima koji su bili pogani kako ne bi uvrijedio Židove iz Palestine (Gal 2,11-16). Zbog takva ponašanja Pavao ga je javno prozvao. Govori li ovo u prilog papine zabludivosti? Ne, nimalo! Petrovo ponašanje nije povezano s pitanjima vjere ili morala, već se tu radi o disciplinskom pitanju.

Nadalje, u pitanje dolazi Petrovo ponašanje, a ne njegovo naučavanja. Pavao potvrđuje kako je Petar bio upoznat s ispravnim naukom (Gal 2,12-13). Problem je bio u tome što Petar nije živio ono što je naučavao. U ovom slučaju Petar nije bio u poziciji onoga koji naučava, niti je službeno određivao nauk koji se dotiče vjere ili morala. 

Fundamentalisti bi trebali Petru priznati nekakav oblik nezabludivosti – ne mogu opovrgnuti činjenicu kako je on napisao dvije nezabludive poslanice Novog zavjeta a da pri pisanju nije bio zaštićen od pogreške. Ako Petrovo loše ponašanje u Antiohiji ne poništava postojanje njegove nezabludivosti, tada i loše ponašanje nekih papa u povijesti ne isključuje njihovu nezabludivost.

Osvrćući se na (crkvenu) povijest, kritičari Crkve navode pojedine “pogreške papa”. Njihovi argumenti se vrte oko trojice papa – Liberiusa, Vigiliusa i Honoriusa. Oni se osvrću na ove pape jer je kod njih argumentacija pouzdanija nego u prijašnjim slučajevima. Kod ovog slučaja nisu toliko važni detalji – svaki solidan poznavatelj crkvene povijesti može iznijeti dobro poznate činjenice – no one nisu dovoljne kako bi se poništio nauk o papinoj nezabludivosti kakvim ga prikazuje Prvi vatikanski koncil (vidi Pastor Aeternus 4).  

Najdraži slučaj kritičara

Prema fundamentalističkim kritičarima, nepostojanje papine nezabludivosti najviše se može vidjeti kod pape Honorija. Oni tvrde kako je spomenuti papa naučavao monoteletizam, hereza koja je naučavala kako Krist ima samo jednu narav (božansku), a ne dvije (ljudsku i božansku) kako su svi pravovjerni kršćani držali.

No to je u suprotnosti s onim što je Honorije radio. Kratak osvrt na povijesne izvore povezane s njim otkrivaju kako on jednostavno nije donio nikakav nauk povezan s tim učenjem. Ronald Knox to opisuje sljedećim riječima: “Služeći se ljudskom mudrošću, odlučio je kako je najbolje da ta stvar (monofizitizam) u tom trenutku ostane neriješena – kako bi se sačuvao mir u Crkvi. On je zapravo bio – neodlučan. Mi kao generali nakon bitke tvrdimo kako je bio u krivu. No nitko, bar ja tako mislim, nikad ne može tvrditi da je papa nezabludiv ako nije definirao nauk.”

Knox piše Arnoldu Lunnu (budućem obraćeniku koji je postao veliki branitelj vjere – njihovo je dopisivanje objavljeno u knjizi Difficulties): “Je li ti palo na pamet koliko je malo navodnih ‘propalih nezabludivih papa’? Ako bi netko u tvojoj blizini iznio tezu kako su svi kraljevi Engleske bili besprijekorni, ne bi li se našao u poziciji da govoriš samom sebi kako ‘ljudi često govore loše stvari o Jane Shore (jedna od mnogih ljubavnica kralja Edwarda IV.) i najbolji povjesničari smatraju kako je Charles II. provodio previše svoga vremena s Nell Gwynn (navodna ljubavnica Charlesa II.)’. Postoji veliki niz papa koji su nizali anatemu na anatemu – stoljećima često proturječeći sebi samima ili jedni drugima. No ti uspiješ pronaći jedva trojicu od njih ‘navodnih propalica’?”. Iako Knoxovo izlaganje ne dokazuje istinu o papinoj nezabludivosti, ono svjedoči o tome kako je povijesna argumentacija protiv iste slaba i neodrživa.

Odbijanje papine nezabludivosti od strane “Biblijskih kršćana” proizlazi iz toga kako oni doživljavaju Crkvu. Oni ne smatraju kako je Krist ustanovio vidljivu Crkvu – niti vjeruju u hijerarhiju biskupa na čijem je čelu papa.

Nema dovoljno mjesta u ovom članku kako bi se u potpunosti izložilo ustanovljenje vidljive Crkve. Dovoljno je spomenuti Novi zavjet i apostole koji ustanovljuju, prema Gospodnjoj zapovijedi, vidljivu zajednicu i kako je svaki kršćanski pisac u prvim stoljećima – u biti svi kršćanski pisci sve do reformacije – u potpunosti priznaju činjenicu da je Krist ustanovio vidljivu zajednicu.

Jedan nam primjer daje Ignacije Antiohijski. U svome pismu iz drugog stoljeća crkvi u Smirni piše: “Gdje god se biskup pojavljuje, neka se ljudi tu okupe; gdje god je Isus Krist prisutan, tu je prisutna i Katolička Crkva” (Poslanica Smirnjanima, 8, 1 [A.D. 110])

Ako je Krist ustanovio vidljivu zajednicu, onda se morao pobrinuti da traje zauvijek, morao je pronaći neki znak identifikacije (morala je biti vidljiva kako bi je ljudi mogli pronaći), i s obzirom na to da napušta ovaj svijet, morao je pronaći način putem kojeg bi očuvao svoj nauk. 

Ovo sve postiže se kroz apostolsko nasljeđe biskupa i čuvanje kršćanske poruke, u svojoj punini, darom nezabludivosti Crkvi kao zajednici. U prvom redu to se odnosi na od Krista odabrane pastire (kao cjelinu) i papu (kao pojedinca). 

Duh Sveti je taj koji čuva papu od pogreške u službenom naučavanju vjere i ova karizma nužno proizlazi iz postojanja same Crkve. Ako je Krist obećao da je i vrata paklena neće nadvladati, tada je i mi moramo štititi od fundamentalističkih nastojanja da nas udalje same od Crkve i na kraju od Krista. Ona je čvrsta lađa koja nas vodi prema spasenju.

Postojanje nezabludivosti ne garantira da pojedini papa neće “zanemariti” službeno učenje vjere, da će biti bezgrešan ili da će donijeti neke krive disciplinske odluke. Bilo bi idealno da su nezabludivost i nepogrješivost odlike svakog pape, no njegovo loše ponašanje ne može dovesti do uništenja Crkve.

U prvom redu on mora biti sposoban istinito poučavati – jer je to primarna zadaća i svrha postojanja Crkve. Kako bi ljudi bili spašeni, oni moraju znati u što vjeruju. Oni moraju imati čvrst temelj na kojem mogu graditi i kojem mogu vjerovati kao izvoru Kristova nauka. I upravo zbog toga papina nezabludivost postoji.

Ako je Krist rekao kako vrata paklena neće nadvladati Crkvu (Mt 16, 18b), tada ona ne može nestati ili urušiti se. No ako kojim slučajem Crkva u jednom trenutku otpadne od vjere i krene načuvati krivovjerje, tada bi prestala postojati – prestala bi biti Kristova Crkva. Upravo zbog toga Crkva ne može naučavati herezu. Ista stvarnost ocrtava se u Pavlovoj poslanici gdje predstavlja Crkvu kao “stup i uporište istine” (1 Tim 3, 15). Ako je Crkva temelj vjerske istine u ovom svijetu, tada je ona Božji glasnik. Kao što je Krist rekao svojim učenicima: “Tko vas sluša mene sluša; tko vas prezire mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.” (Lk 10,16)

Robert H. Brom | Catholic Answers

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net