KRŠĆANSKI PUT

C.S. Lewis: Je li kršćanstvo teško ili lako

Kršćanski je put drukčiji, on je i teži i lakši. Krist kaže: “Daj mi sve. Nije mi potreban tvoj novac, ni tvoje vrijeme, ni tvoj posao. Ja želim tebe… U zamjenu ću ti dati novo ja, ustvari dat ću ti sama sebe, moja volja postat će i tvoja.”

C.S. Lewis: Je li kršćanstvo teško ili lako

Želio bih vam pokazati po čemu se kršćanstvo razlikuje od običnih zamisli o “moralnosti” i “dobroti”.

Obična zamisao koju svatko od nas ima prije nego što postane kršćanin sastoji se u sljedećemu: kao početnu točku uzimamo naše obično ja sa svim njegovim željama i interesima. Zatim priznajemo da nešto drugo – nazovimo to “moralnost” ili “dolično ponašanje” ili “društveno dobro” – ima pravo na naše ja. Ti se zahtjevi sukobljavaju s našim željama. “Biti dobar” značilo bi popustiti pred zahtjevima koji se pred nas postavljaju. Nešto od onoga što naše ja želi učiniti pokazuje se kao “loše” pa se toga moramo odreći, a nešto drugo, što inače ne bismo željeli učiniti, pokazuje se kao “dobro”, kao ispravno, pa smo to najčešće prisiljeni prihvatiti kao takvo. Međutim, čovjek se cijelo vrijeme nada da će, kada zadovolji sve zahtjeve koji se pred njega postavljaju, njegovo siroto naravno ja još uvijek imati neke izglede i neko vrijeme da živi onako kako se njemu sviđa. U tome smo veoma nalik na poštena građanina koji uredno plaća porez i pritom se nada da će mu ipak ostati dovoljno za pristojan život. Razlog svemu tome je u činjenici da nam je početna točka naš naravni ja.

Iz takva razmišljanja nužno slijedi jedan od sljedeća dva zaključka: prestajemo se truditi biti dobri, jer nam je to preteško, ili postajemo vrlo nesretni, zbog naših uzaludnih nastojanja oko toga. Nema dvojbe, ako ste stvarno nakanili udovoljiti svim zahtjevima koji se postavljaju pred vaš naravni ja, ne će vam ostati ništa od čega biste mogli živjeti. Što se više podčinjavamo glasu vlastite savjesti, to on više od nas zahtijeva. A naravni ja, koji zbog toga stalno skapava i uznemirava se, postaje sve više bijesan. Konačno, prestajemo se truditi biti dobri ili postajemo jedan od onih koji, kako sami kažu, “žive za druge”, ali su uvijek nezadovoljni, gunđaju, stalno se žale da nitko ne primjećuje njihovu dobrotu i u svakoj prilici ističu svoje mučeništvo. Ako postanete takvi, više ćete muke nanijeti onima koji s vama žive, nego da ste ostali iskreni sebičnjaci.

Kršćanski je put drukčiji, on je i teži i lakši. Krist kaže: “Daj mi sve. Nije mi potreban tvoj novac, ni tvoje vrijeme, ni tvoj posao. Ja želim tebe. Nisam došao mučiti tvoje naravno ja, došao sam ga ubiti. Nema koristi od polovičnih rješenja. Ne želim posjeći tek poneku granu, želim srušiti čitavo stablo. Ne namjeravam bušiti zub, ne želim ga popravljati ili ublažiti bol, želim ga izvaditi. Predaj čitavo svoje naravno ja, sve želje za koje misliš da su zle, kao i one koje držiš da su nevine, sve što imaš. U zamjenu ću ti dati novo ja, ustvari dat ću ti sama sebe, moja volja postat će i tvoja.”

Ovo je i lakše i teže od svega onoga što pokušavamo sami učiniti. Vjerujem da ste i sami primijetili da Krist ponekad kaže da je njegov put vrlo težak da bi zatim, u drugoj prilici, rekao da je lagan. On govori: “Uzmi svoj križ.” To zvuči kao da ćemo umrijeti pod batinama u nekome koncentracionom logoru. Na drugome mjestu kaže: “Jaram je moj sladak, a moje breme lako.” On je mislio i jedno i drugo. Vidjet ćete da je oboje istinito.

Svaki će vam učitelj reći da najljeniji učenik na kraju mora najviše učiti. To znači sljedeće: ako dvojici đaka zadate, primjerice, da nauče geometrijski poučak, dječak koji je spreman potruditi se, pokušat će shvatiti bit toga poučka. Lijenčina će ga naučiti napamet jer to zahtijeva manje napora. Međutim, nakon pola godine kada bude pripremao ispit, lijeni će se učenik satima mučiti s problemima koje će drugi razumjeti za nekoliko minuta i pritom čak uživati. Gledajući dalekosežno, lijenčina na kraju uvijek mora više raditi. To možemo reći i ovako: u ratu ili u usponu na planinu često moramo poduzeti nešto što od nas zahtijeva iznimnu hrabrost, ali u krajnjemu slučaju, to je najbolji način. Ako se u početku plašite, kasnije obično upadnete u još veću opasnost. Prema tome, kukavičluk je najopasniji.

Tako je i ovdje. Vrlo je teško, gotovo nemoguće, predati sebe potpuno Kristu, sve svoje želje, brige i nade. Međutim, to je neusporedivo lakše od svega onoga što umjesto toga pokušavamo učiniti. Mi, naime, nastojimo ostati ono što nazivamo “svoji”, pokušavamo sačuvati osobnu sreću kao najdragocjenije u životu, a uz to nastojimo biti “dobri”. Puštamo srce i um da idu svojim putem za novcem, užitcima ili častohlepljem, nadajući se da ćemo se unatoč tome ponašati pošteno, čisto i ponizno. A upravo nas je na to Krist upozorio rekavši da na čičku ne rastu smokve. Ako ja predstavljam polje na kojemu nije zasijano ništa osim trave, tada na meni ne može izrasti žito. Ako se trava bude kosila, bit će niska, ali ću ja i dalje davati travu, a ne žito. Ako želim da na meni raste žito, promjena se mora dogoditi dublje ispod površine. Moram biti preoran i ponovno zasijan.

Zbog toga se pravi problem kršćanskoga života nalazi ondje gdje ga ljudi najmanje traže. Javlja se istoga trenutka kada se probudimo. Sve naše želje i nade za taj dan jurnu prema nama poput divljih zvijeri. Prvo što tada moramo učiniti jest da ih odgurnemo od sebe i poslušamo onaj drugi glas koji drukčije gleda na život i čini da u nama prostruji onaj veći, jači i mirniji život. U tome trebamo nastojati čitava dana, povlačeći se od svih naravnih uzrujavanja i izjedanja i sklanjajući se u zavjetrinu.

U početku se možemo tako ponašati samo kratko vrijeme. Međutim, koliko god ti trenutci bili kratkotrajni, iz njih će novi život strujati u naš sustav. Tako puštamo Boga da djeluje u nama baš ondje gdje je to potrebno. To možemo usporediti s razlikom između boje koja se samo nanosi na površinu i boje koja prodire duboko i boji cijelo platno. Krist nije nikada govorio nejasno, idealistički. Kada je rekao: “Budite savršeni”, tada je baš to mislio. Držao je da se moramo potpuno predati želji za savršenstvom. To je teško, ali još je teži, zapravo nemoguć, kompromis za kojim svi mi čeznemo. Možda se jajetu čini teškim pretvoriti se u pticu, ali bilo bi mu još teže naučiti letjeti kao jajetu. Mi smo sada poput jajeta. Ne možemo zauvijek ostati samo obično, čestito jaje. Iz nas se nešto mora izleći, inače ćemo se pokvariti.

Kao što rekoh, u tome se sastoji čitavo kršćanstvo i nije jednostavno imati to uvijek na umu. Tu se stvari lako mogu pobrkati. Lako je misliti da Crkva ima puno različitih ciljeva: obrazovanje, građenje, misije, održavanje obreda. Jednako kao što je lako misliti da država ima puno različitih ciljeva: vojnih, političkih, gospodarskih i kojih sve ne. Međutim, sve je to puno jednostavnije. Država postoji zato da bi zaštitila običnu, svakodnevnu ljudsku sreću, da bi muž i žena mogli mirno razgovarati pokraj kamina, da bi se dvojica prijatelja mogla mirno kartati u gostionici, da čovjek može na miru čitati knjigu ili okopavati svoj vrt. Ukoliko se ljudi sami ne potrude da unaprijede, čuvaju i zaštite takve trenutke i vlastiti način života, svi zakoni, parlamenti, vojska, policija i sve državne mjere nisu ništa drugo nego traćenje vremena. Isto tako Crkva postoji jedino zato da ljude privede Kristu, da svakoga čovjeka učini malim Kristom. Ako to ne uviđamo, uzalud su sve katedrale, svećenstvo, misije, propovijedi, uzalud je čak i sama Biblija. Bog je samo radi toga postao Čovjekom. Možda je to i jedini razlog postojanja cijeloga svemira, tko zna? Biblija govori da je svemir stvoren za Krista te da se sve što postoji mora sjediniti u njemu. Nitko ne razumije na koji će se način dogoditi to što se tiče svemira. Mi ne znamo ima li života u svemirskim prostranstvima ni kako taj život izgleda (ako ga ima). Ne znamo ni kako se to ovdje na Zemlji odnosi na druga stvorenja osim čovjeka. Na kraju krajeva, to je i razumljivo. Nama je otkriven samo onaj dio općega Božjeg nauma koji se odnosi na nas.

Moram priznati da ponekad zamišljam način na koji bi se taj naum mogao primijeniti i na druga stvorenja, a ne samo na ljude. Čini mi se da mogu razumjeti kako su viši oblici životinja na neki način privedeni čovjeku kada ih on voli i čini ih puno više “gotovo ljudima” nego što bi oni to inače bili. Mogu čak zamisliti da su neživa tvar i biljni svijet privedeni čovjeku po tome što ih on proučava, koristi i vrjednuje. Sve bi to mogla učiniti sa svojim svjetovima i razumna bića u svemirskim prostranstvima, naravno ako postoje. Možda sva razumna bića, ulazeći u Krista, sa sobom unose i sve druge stvari. Međutim, o svemu tome možemo tek nagađati.

Nama je pokazan samo način na koji mi ljudi možemo biti privedeni Kristu – kako možemo postati dio veličanstvena dara koji Knez čitava svemira želi ponuditi svome Ocu – dar koji je on sam, odnosno mi u njemu. U tome je svrha našega postojanja. A Biblija je puna čudnovatih, uzbudljivih nagovještaja da će se puno toga u prirodi promijeniti kada uzmemo udjela u životu Krista. Ružni će snovi nestati, svanut će jutro.

C. S. Lewis

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kršćanstvo nije iluzija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

Objavljeno: 15. studenoga 2017.

Možda vam se svidi