“Kad se mladić i djevojka vjenčaju u crkvi i nakon toga nemaju djece, njihov brak nije valjan.”

Ako je to tako, onda ni jedan bračni par ne živi u valjanom braku dok se ne rodi prvo dijete, ali ta je tvrdnja naprosto besmislena. Svi mi znamo da je brak potpuno valjan čim se razmijene bračni zavjeti i čim se brak konzumira – što znači nakon što supružnici imaju prvi spolni odnos. Osim kad jedan od supružnika već od ranije ima djecu, svaki novi bračni par započinje brak bez djece. Poslije nekog vremena, u većini slučajeva, dođe dijete. No, dok se dijete ne začme i ne rodi, muž i žena ne mogu biti sigurni da će imati dijete, ma kako ga oni željeli. Možda i ne znaju da zbog nekog medicinskog razloga ne mogu imati djecu.

Prema tome, ova je tvrdnja u određenom smislu točna. Ako mladoženja i mlada nemaju djece zato što već od samoga početka nisu kanili imati djecu, njihov brak nije valjan – ne zbog toga što nemaju djece, nego zato što nisu udovoljili zahtjevima sakramentalnog braka. Brak ima dva aspekta – on istovremeno sjedinjuje supružnike i omogućuje im da začnu dijete. Čovjek i žena združuju se u svetoj ženidbi. Oni sami sklapaju brak – ne “vjenčava” ih svećenik. On je samo glavni svjedok Crkve. Nakon što na prikladan način iskažu svoj pristanak, oni su vjenčani. Pristanak nužno obuhvaća otvorenost prema dobrima što ih donosi brak – kako prema onima koja se odnose na sjedinjenje supružnika (“bit će njih dvoje jedno tijelo” [Post 2,24]), tako i prema onima koja se odnose na rađanje djece (“plodite se, i množite” [Post 1,28]). Ako ta otvorenost ne postoji, pristanak na brak je nepotpun i brak nije sakramentalan. Iako takvi ljudi žive zajedno, oni zapravo nisu pravi muž i žena. Oni nisu u braku.

Neki ljudi misle da muž i žena nisu pravi katolici ako nemaju mnoštvo djece. Djeca su, razumije se, veliki blagoslov, i prekrasno je vidjeti obitelji s brojnom djecom. Međutim, ne može svaki bračni par imati mnogo djece, a neki ne mogu imati ni jedno dijete. Valjanost braka i vrijednost muža i žene kao katolika ne mjeri se brojem potomaka. Kao što je papa Pavao VI. kazao u svojoj enciklici Humanae vitae 1968., svaki brak mora biti otvoren prema novom životu i to je sve što Bog od nas zahtijeva. Otvorenost prema novom životu znači da je kontracepcija uvijek veliko zlo i da ona nikad nije moralno ispravna. Ipak, ako postoje ozbiljni razlozi (kao što je, primjerice, loše zdravstveno stanje majke), roditelji mogu ograničiti broj djece uzdržavajući se od spolnih odnosa ili planirajući broj djece u skladu s prirodnim ciklusom plodnosti žene, vodeći računa o ženinim prirodnim neplodnim razdobljima, ali to ne eliminira otvorenost prema novom životu, kao što je to, primjerice, slučaj kod kontracepcije.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga “Što katolici doista vjeruju”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.