Ne poželi (…) ništa što pripada bližnjemu tvome (Izl 20,17). Ne hlepi za kućom bližnjega svoga, njivom njegovom, slugom njegovim, sluškinjom njegovom, volom njegovim, magarcem njegovim, ni za čim što je bližnjega tvoga (Pnz 5,21).

Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (Mt 6,21). Deseta zapovijed razvija i upotpunjuje devetu, koja govori o požudi puti. Deseta zabranjuje pohlepu za tuđim dobrom, koja je korijen krađe, grabeža i prijevare, što ih zabranjuje sedma zapovijed. “Požuda očiju” (1 Iv 2,16) vodi nasilju i nepravdi zabranjenima petom zapovijedi. Požudi, kao i bludu, podrijetlo je u idolopoklonstvu zabranjenom trima prvim zapovijedima Zakona. Deseta zapovijed cilja na nakanu srca; zajedno s devetom, sažimlje sve zapovijedi Zakona.

Nered požuda

Sjetilnost nas navodi da želimo ugodne stvari kojih nemamo. Tako željeti jesti kad smo gladni, ili ugrijati se kad nam je hladno. Te su želje same u sebi dobre; ali često ne ostaju u granicama razuma; gone nas da nepravedno žudimo za onim što nam ne pripada, nego pripada ili se duguje drugomu.

Deseta zapovijed zabranjuje pohlepu i želju za bezmjernim prisvajanjem zemaljskih dobara; zabranjuje neurednu gramzljivost što nastaje iz neumjerene čežnje za bogatstvom i njegovom moći. Zabranjuje i želju da se počini nepravda kojom bi se naškodilo bližnjemu u njegovim zemaljskim dobrima: Kad nam Zakon kaže: “Ne poželi”, on nam, drugim riječima, kaže da udaljimo svoje želje od svega što nam ne pripada. Jer žeđ za dobrom bližnjega neizmjerna je, beskrajna i nikad zasićena, kako je pisano: “Škrtac se nikad neće nasititi novcem” (Prop 5,9). Nije povreda ove zapovijedi ako se želi polučiti stvari koje pripadaju bližnjemu, uz uvjet da to bude pravednim sredstvima. Tradicionalna kateheza realistički ukazuje na “one koji se imaju više boriti protiv svojih grešnih pohlepa” i koje dakle treba “više poticati na opsluživanje ove zapovijedi”: To su (…) trgovci koji žele nestašicu ili skupoću robe, koji sa žalošću vide da nisu sami u kupnji i prodaji, što bi im omogućilo da prodaju skuplje i da kupuju po nižoj cijeni; oni koji žele da njihovi bližnji budu u bijedi, kako bi oni ostvarili dobit, bilo prodajući im, bilo kupujući od njih (…). Liječnici koji žele bolesnike; ljudi od zakona koji ištu važne i brojne sporove i parnice… Deseta zapovijed zahtijeva da se iz ljudskog srca izagna zavist. Kad je prorok Natan htio potaknuti kralja Davida na pokajanje, pripovjedio mu je priču o siromahu koji je posjedovao samo jednu ovcu, prema kojoj je postupao kao prema vlastitoj kćeri, i o bogatašu koji je, unatoč množini stada, zavidio siromahu i napokon mu oteo ovcu. Zavist može dovesti do najgorih zlodjela. Po zavisti đavlovoj u svijet je ušla smrt: Mi se međusobno borimo, a jedne protiv drugih naoružava nas zavist (…). Ako svi tako strastveno rade da poljuljaju tijelo Kristovo, kamo ćemo stići? Mi upravo iscrpljujemo tijelo Kristovo (…). Mi se izjavljujemo udovima jednoga te istog organizma a proždiremo se kako bi to činile zvijeri. Zavist je jedan od glavnih grijeha. Ona označuje tugu koju netko osjeća pred dobrom drugoga i neumjerenu želju da to dobro prisvoji, makar i nepravedno. Kad želi teško zlo bližnjemu, zavist je smrtni grijeh: Sveti Augustin vidio je u zavisti “po izbor đavolski grijeh”. “Od zavisti nastaju mržnja, ogovaranje, kleveta, zluradost s nesreće bližnjega i nelagoda zbog njegova blagostanja”. Zavist predstavlja jedan od oblika tuge i prema tome odbijanje ljubavi; kršten čovjek borit će se protiv nje dobrohotnošću. Zavist često dolazi od oholosti; kršten čovjek trudit će se da živi u poniznosti: Htjeli biste vidjeti da je Bog proslavljen po vama? Pa dobro, radujte se napretku svoga brata, i eto Bog će biti proslavljen po vama. Budi Bog hvaljen, reci će se, zato što je njegov sluga znao pobijediti zavist nalazeći svoju radost u zaslugama drugih.

Želje Duha

Ekonomija Zakona i Milosti odvraća srce ljudî od požude i zavisti: obraća ga k želji za Najvišim Dobrom i uči željama Duha Svetoga koji nasićuje ljudsko srce.

Bog obećanjâ oduvijek je upozoravao čovjeka protiv zavodljivosti onoga što se, sve od početka, prikazuje “dobrim za jelo, za oči zamamljivim, a za mudrost poželjnim” (Post 3,6).

Zakon povjeren Izraelu nije nikad dostajao za opravdanje onih koji su mu bili podređeni; dapače, postao je oruđem “požude”. Neujednačenost između htijenja i činjenja ukazuje na sukob između Zakona Božjeg koji je “zakon razuma” i drugog zakona “koji me zarobljuje zakonom grijeha koji je u udovima mojim” (Rim 7,23).

“Sad se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima, pravednost Božja po vjeri u Isusa Krista, za sve koji vjeruju” (Rim 3,21-22). Otada vjernici Kristovi “razapeše tijelo strastima i požudama” (Gal 5,24); oni su vođeni Duhom i slijede želje Duha.

Siromaštvo srca

Isus učenicima nalaze da ga pretpostave svemu i svima i predlaže im da se “odreknu svega što posjeduju” (Lk 14,33) poradi njega i Evanđelja. Malo prije svoje muke daje im za primjer siromašnu udovicu iz Jeruzalema koja je, od svoga siromaštva, dala sve što je imala za življenje. Zapovijed nenavezanosti na bogatstvo obvezatna je za ulazak u Kraljevstvo nebesko.

Svi Kristovi vjernici treba da “ispravno ravnaju svojim osjećajima, da ih ne bi upotreba stvari ovoga svijeta i privezanost uz bogatstvo nasuprot duha evanđeoskog siromaštva odvratila od nastojanja oko savršene ljubavi”.

“Blago siromasima duhom” (Mt 5,3). Blaženstva otkrivaju poredak sreće i milosti, ljepote i mira. Isus uznosi radost siromahâ, kojima već pripada Kraljevstvo Božje: Utjelovljena Riječ zove “siromaštvom u duhu” dragovoljnu poniznost ljudskog duha i njegovo odricanje; a Apostol nam daje za uzor siromaštvo Božje kad kaže: “Radi vas posta siromašan” (2 Kor 8.9). Gospodin kori bogataše, što u obilju dobara nalaze svoju utjehu (Lk 6,24). “Oholica traži zemaljsku moć, dok siromah duhom traži Kraljevstvo nebesko”. Prepuštanje Providnosti Oca nebeskoga oslobađa čovjeka od brige za sutra. Pouzdanje u Boga priprema mu blaženstvo siromahâ. Oni će Boga gledati.

“Želim vidjeti Boga”

Želja za pravom srećom oslobađa čovjeka neumjerene privrženosti dobrima ovoga svijeta, da bi se ispunila u gledanju i blaženstvu Božjemu. “Obećanje da ćemo Boga vidjeti nadilazi svako blaženstvo. U Svetom pismu, vidjeti znači posjedovati. Tko vidi Boga polučio je sva dobra što se mogu zamisliti”.

Svetom narodu preostaje da se, uz milost odozgor, bori za postignuće dobara koja Bog obećaje. Da bi posjedovali i promatrali Boga, Kristovi vjernici mrtve svoje požude svladavajući, s milošću Božjom, zavodljivost naslade i moći.

Na tom putu savršenstva, Duh i Zaručnica zovu one koji ih čuju na savršeno zajedništvo s Bogom: Ondje će biti prava slava; nitko ondje neće biti hvaljen pogrešno ili iz laskanja; prave počasti neće biti ni uskraćene onima koji ih zaslužuju ni dane nedostojnima; uostalom nitko nedostojan neće ih ni tražiti ondje gdje će biti pripušteni samo oni koji su ih dostojni. Ondje će vladati pravi mir, gdje nitko neće osjećati protimbe ni svoje ni drugih. Kreposti će sam Bog biti nagradom, on koji daje krepost i obećao joj je samoga sebe kao najbolju i najveću nagradu što može postojati: “I bit ću vam Bog, a vi ćete mi biti narod” (Lev 26,12) … To je i smisao riječî Apostolovih: “Da Bog bude sve u svemu” (1 Kor 15,28). On sam bit će svrha naših želja, on kojega ćemo promatrati bez kraja, ljubiti bez zasićenosti, hvaliti bez umora. I taj dar, ta ljubav, ta obuzetost bit će sigurno, kao život vječni, zajednički svima.

Katekizam Katoličke Crkve | Bitno.net