Sveti Ivan razlikuje tri vrste pohota ili požuda: požudu tijela, požudu očiju i oholost života. Slijedeći katoličku katehetsku predaju, deveta zapovijed zabranjuje tjelesnu požudu; deseta zabranjuje požudu za dobrima bližnjega.

U etimološkom smislu “požuda” može značiti svaki oblik žestoke čovjekove želje. Kršćansko bogoslovlje dalo joj je posebno značenje pokreta sjetilnosti koji se protivi ljudskom razumu. Apostol sveti Pavao poistovjećuje to s pobunom koju “tijelo” vodi protiv “duha”. Ona je posljedica neposluha prvoga grijeha. Ona unosi nered u moralne čovjekove sposobnosti i, premda u samoj sebi nije grijeh, čovjeka čini sklonim grijehu.

U čovjeku, jer je biće sastavljeno, duh i tijelo, već postoji određena napetost, vodi se određena borba nagnuća između “duha” i “tijela”. Ta je borba zapravo baština grijeha: u isti mah mu je posljedica i potvrda. Ona je dio svakodnevnog iskustva duhovne borbe: Prema Apostolu, nije riječ o preziru i osudi tijela koje s duhovnom dušom sačinjava čovjekovu narav i njegovu osobnost kao subjekta; on naprotiv govori o djelima ili bolje o trajnim raspoloženjima – krepostima i manama – moralno dobrima ili zlima, koja su plod podložnosti (u prvom slučaju) ili otpora (u drugom slučaju) spasonosnom djelovanju Duha Svetoga. Zato apostol piše: “Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo” (Gal 5,25).

Čišćenje srca

Srce je središte moralne ličnosti: “Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke” (Mt 15,19). Borba protiv tjelesne požude prolazi kroz čišćenje srca i vježbanje umjerenosti: Sačuvaj se u jednostavnosti, nevinosti i bit ćeš poput male djece koja ne poznaju razaralačko zlo što razara život ljudi. Šesto blaženstvo naviješta: “Blago čistima srcem: oni će Boga gledati” (Mt 5,8). “Čisti srcem” su oni koji su svoj um i volju uskladili sa zahtjevima Božje svetosti, poglavito na tri područja: u ljubavi, čistoći ili spolnoj ispravnosti i u ljubavi prema istini i pravovjerju. Postoji veza između čistoće srca, tijela i vjere: Vjernici treba da vjeruju članke Vjerovanja “da se vjerujući pokoravaju Bogu; da pokoravajući se žive dobro; da živeći dobro čiste svoje srce i da čisteći srce razumiju ono što vjeruju”. “Čistima srcem” obećano je da će gledati Boga licem u lice i da će mu biti slični. Čistoća srca je preduvjet za gledanje. Već odsada daje nam da vidimo kako Bog vidi, da drugoga primamo kao “bližnjega”; omogućuje nam da u ljudskom tijelu, svojem i bližnjega, vidimo hram Duha Svetoga, očitovanje božanske ljepote.

Borba za čistoću

Krštenje daje onome koji ga prima milost očišćenja od svih grijeha. Ali krštenik mora nastaviti borbu protiv požude tijela i neurednih pohota. Po milosti Božjoj postiže čistoću srca:

krepošću i darom čistoće, jer čistoća daje da ljubimo ispravna i nepodijeljena srca;

čistom nakanom koja se sastoji u tom da nam je vazda pred očima istinski čovjekov cilj: priprostim okom krštenik teži pronaći i ispuniti volju Božju u svemu.

čistim pogledom, vanjskim i nutarnjim; stegom osjećaja i mašte; odbijanjem svake naslade u nečistim mislima koje idu za tim da odvrate od puta Božjih zapovijedi: “Pogled u nerazumnih budi strast” (Mudr 15, 5);

molitvom: Vjerovao sam da je uzdržljivost stvar vlastitih snaga, a svojih nisam bio svjestan, jer sam bio toliko glup da nisam znao da nitko, kako je pisano, ne može biti uzdržljiv ako mu Ti to ne dadneš. Dakako da bi mi bio dao, da sam skrušenim srcem kucao na uha tvoja i da sam čvrstom vjerom na Te prenio svoju brigu. Čistoća zahtijeva stidljivost. Ona je sastavni dio umjerenosti. Stidljivost čuva intimnost osobe. Ona odbija otkrivati ono što mora ostati skriveno. Upravljena je k čistoći, i izraz je njezine finoće. Ravna pogledima i gestima u skladu s dostojanstvom osoba i njihova združivanja.

Stidljivost štiti otajstvo osoba i njihove ljubavi. Svjetuje strpljivost i umjerenost u ljubavnom odnosu; i traži da se poštuju uvjeti dara i konačnog međusobnog predanja muža i žene. Stidljivost je čednost. Ona nadahnjuje izbor odjeće. Ona čuva šutnju ili suzdržanost ondje gdje se javlja rizik nezdrave znatiželje. Tu stidljivost biva diskretnost. Postoji stidljivost ne samo osjećaja nego i tijela. Tako, na primjer, ustaje protiv “radovidnih” istraživanja ljudskog tijela za određene reklame ili protiv nastojanja nekih medija da idu predaleko u prikazivanju intimnih odnosa. Stidljivost nadahnjuje način življenja koji omogućuje oduprijeti se navaljivanju mode i pritiscima vladajućih ideologija.

Oblici što ih stidljivost poprima različiti su u raznim kulturama. Ipak, posvuda se ona očituje kao predosjećaj duhovnog dostojanstva vlastita čovjeku. Ona se rađa buđenjem savjesti osobe. Učiti djecu i mlade stidljivosti znači buditi u njima poštivanje ljudske osobe. Kršćanska čistoća zahtijeva čišćenje društvene sredine. Od sredstava društvenog priopćivanja ona zahtijeva izvješćivanje koje pazi na poštivanje i umjerenost. Čistoća srca oslobađa od raširenog erotizma i odvraća od predstava koje potiču bolećivu znatiželju i opsjenu.

Ono što se naziva ćudoredna popustljivost počiva na krivu poimanju ljudske slobode; da bi se izgradila, ljudska sloboda treba da se prethodno dade odgojiti moralnim zakonom. Treba tražiti od odgovornih za odgoj da mladima omoguće pouku koja će poštovati istinu, vrline srca i čovjekovo moralno i duhovno dostojanstvo.

“Kristova blagovijest stalno obnavlja život i kulturu palog čovjeka; ona suzbija i uklanja zablude i zla koja proizlaze iz trajno prijeteće zavodljivosti grijeha. Neprestano pročišćava i uzdiže ćudorednost narodâ. Vrhunaravnim darovima iznutra oplođuje, učvršćuje, usavršava i u Kristu obnavlja duhovne vrline i talente svakoga naroda i vremena”.

Katekizam Katoličke Crkve | Bitno.net