Sigurno nije uvijek jednostavno izložiti se svojoj ograničenosti i slabosti. To vrijeđa naš ponos.

Kod Hildegarde zato nalazimo kao kraljicu svih vrlina poniznost, jedna riječ koja je izašla iz mode i često se krivo tumači, kod koje se radi o priznavanju svoje stvorenosti, svoje ovisnosti i svoje upućenosti na višu silu, na Boga.

Hildegarda čuje od Isusa Krista u govoru Sina čovječjeg, koji je ona zapisala u svojoj knjizi “Scivias”, vrlo jasne riječi:

“O čovječe, zašto nisi istražio njivu svoje duše kako bi iščupao beskorisno trnje, korov i drač, to jest mene zazvao i sebe sagledao prije nego kao pijan i lud, koji sebe ne poznaje, dolaziš k meni? Jer ti ne možeš bez moje pomoći izvesti nikakvo svijetlo djelo… Kojeg si to vođu i pomagača za to potražio? Svoje varljivo osjetilo koje te je dovelo do ludosti u pustinji bez životne snage i osjećanja za tvoj uvid. On je zaboravio da ti ništa dobrog ne možeš učiniti bez mene.” (SC 530)

Hildegarda čuje međutim i obećanje da se milosrđe Božje puno samilosti priklanja, jer Bog zna da smo mi slabe posude. Ona govori čak o tome da je Bog spreman “prilagoditi se” našoj bijedi. Ako smo i posrnuli ili pali – ako mi je od svega srca žao, možemo i moramo ponovno ustati i ići dalje.

Bog nam kaže: “Ja te uzimam i ozdravljujem te.”

Za svakog koji ide putem samopouzdanja, koji ulazi u sebe, Bog ima spremno u svom Sinu milosrđe ljubavi a ne osudu. On mu daje hranu života.

Ja prihvaćam svoju ograničenost kao stvorenje.

Ja znam da svoj život nemam iz sama sebe i da ga sam po sebi ne mogu održati.

Molim Boga za pomoć, kad moja vlastita snaga nije dovoljna. On mi je rekao da mi se priklanja pun suosjećanja.

Meditacija ispod teksta uzima sliku svete Hildegarde o zidu, uz koji prolaze promjenjivi oblaci, kao sliku za čovjeka koji ne dolazi do sama sebe.

Neumorna trka za novostima i razonodama čini čovjeka nesposobnim za život i okamenjuje ga.

Stanite jedanput uza zid, slijedite naredne misli.

Meditacija: Zid

Duh sliči zidu,
uz koji prolaze promjenjivi oblaci.
Ti gledaš posvuda uokolo, ali nemaš mira.
Stojim tu poput zida,
ne znam ništa o samome sebi,
jer uvijek gledam za oblacima –
mnogi, uvijek novi oblaci,
tamni oblaci, kišni oblaci, olujni oblaci:
loše vijesti o ratu, o zločinima,
radioaktivnim zrakama i ozonskim rupama.
Oblaci laki poput perja, oblaci janjci:
putovanja i zadovoljstvo, televizija i muzika,
društvenost i časopisi.
Uvijek novi oblaci, sve više, sve više, hoće li mi ijedan promaknuti?
Stojim ovdje poput zida i ne znam ništa o samome sebi.
Imam li srce od kamena, koje daje svemu samo da prolazi, gleda za tim i onda – zaboravlja?
Što bih ja bio bez oblaka, bez promjene, bez novosti?
Mogu li izdržati jedanput biti sam sa sobom?
Ili čak sam sa svojim Bogom?
Tko zna tko se skriva iza primjetljivih oblaka?

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ozdravljanje tijela i duše” Hildegarde iz Bingena. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.