„U svim svojim putovanjima, u svim svojim dolascima i odlascima, kada izuvamo svoju obuću, kada se kupamo, kada smo za stolom […] Što god mi radili, svoja čela označavamo znakom križa.” (Tertulijan)

Križ, koji simbolizira Kristovu spasonosnu smrt razapinjanjem, za kršćane je od početka sveti znak i simbol. I doista, raspeće Isusovo kao stvarni događaj u povijesti u srcu je kršćanske vjere.

Ali ima nekih koji poriču da je Krist umro na križu. Iako sva četiri Evanđelja svjedoče o raspeću, neki skeptici priče o raspeću – ili čak samo Kristovo postojanje – pripisuju poganskoj mitologiji. Mnogi muslimani također odbijaju događaj raspeća, i to poricanje ukorijenjeno je u Kur’anu: „i zbog riječi njihovih: „Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, […]” (Sura 4:157)[1].

Usprkos tim suprotnim tvrdnjama, dokazi su jednoglasno na strani stvarnoga, povijesnoga Kristova raspeća. Evo i četiri razloga zašto:

1. Rani izvori potvrđuju Kristovo raspeće

Kur’an je napisan u sedmome stoljeću, gotovo šest stotina godina nakon Kristova raspeća. Suprotno tome, Evanđelja su napisana trideset i pet do šezdeset i pet godina nakon događaja koje opisuju. Poslanice svetoga Pavla napisane su još ranije. Njegova Prva poslanica Korinćanima, napisana oko 55. godine, sadrži rano kršćansko Vjerovanje, koje započinje ovako:

„Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima.” (1 Kor 15,3-7)

Stručnjaci ovo Vjerovanje, koje predstavlja ranu usmenu tradiciju kršćanske Crkve, datiraju unutar šest godina nakon Kristove smrti. Neki smatraju da je ono možda nastalo nekoliko mjeseci nakon Kristove smrti i uskrsnuća. Iako ovo Vjerovanje ne spominje raspeće izričito, ranije u istoj poslanici Pavao nekoliko puta spominje „Krista raspetoga” (1 Kor 1,23; 2,2), potvrđujući kakvom je smrću Isus umro.

Možemo svjedočanstvo svetoga Pavla smatrati pouzdanim jer je on potvrdio sadržaj svojega propovijedanja s Petrom i drugim apostolima (Gal 1,18; 2,1-2). Nadalje, spisi Klementa Rimskoga i Polikarpa – učenikâ svetoga Petra i svetoga Ivana – potkrjepljuju poštenje svetoga Pavla tako što ga nazivaju „blagoslovljenim” i „slavnim”. Neki čak smatraju da je Polikarp smatrao neke od Pavlovih spisa Svetim pismom (Poslanica Filipljanima 12,1). Evanđelja, spisi svetoga Pavla prožeti svjedočenjima očevidaca, i veoma rano Vjerovanje pružaju snažno povijesno svjedočanstvo o raspeću.

2. Višestruki davni izvori kod kršćana i kod nekršćana

Rani kanonski i nekanonski kršćanski izvori svjedoče o Isusovu raspeću, i možemo potvrditi da rani nekršćanski izvori potvrđuju naš argument. U prvome stoljeću, rimski povjesničar Tacit i židovski povjesničar Josip Flavije potvrđuju više od samo Kristova raspeća – oni su zabilježili Pilatovu povezanost s pogubljenjem. Tacit, nazivajući raspinjanje „ekstremnom kaznom”, piše u svojemu djelu „Anali”:

„Neron je pripisao krivnju i nanio najgora mučenja staležu omraženome zbog svojih gadosti, nazvanih od stanovništva kršćanima. Krist, od koga je to ime poteklo, pretrpio je ekstremnu kaznu za vladavine Tiberija, a od strane jednoga od naših prokuratora, Poncija Pilata.” (15.44)

Drugi raniji, nenaklonjeni pisci koji spominju Kristovo pogubljenje uključuju Lucijana sa Samosate i Mara bar Serapiona. Grčki pisac Lucijan piše: „Znate, kršćani do današnjega dana štuju čovjeka – istaknutu ličnost, koja je uvela njihove dotad neviđene obrede, i bio je zbog toga razapet.” („Peregrinov prolazak”) Dodaje da je Isus razapet u Palestini, što je još jedna potvrda Evanđelja.

Uzimajući u obzir da postoje brojni kršćanski i nekršćanski izvori koji potkrjepljuju Kristovo raspeće, važno je napomenuti da se ovaj događaj spominje u veoma različitim književnim žanrovima: staroj biografiji, historiografiji, vjerovanju, poslanici i himnu. Bilo bi apsurdno ravnodušno ignorirati izniman dojam koji je Isusova smrt ostavila u starome svijetu.

3. Svjedočanstva očevidaca

Recentniji rad stručnjaka uvjerljivo potvrđuje da su četiri Evanđelja utemeljena na svjedočanstvima očevidaca. Vodeći stručnjak na tome području, Richard Bauckham, zaključuje da Evanđelja „utjelovljuju svjedočanstvo očevidaca, naravno, ne bez uređivanja i interpretiranja, ali na način koji je iznimno vjeran tome kako su pripovijedali sami očevici” („Isus i očevici”). On pokazuje da su pisci Evanđelja bili „u više ili manje izravnome kontaktu s očevicima”. Razmotrite, na primjer, prolog Lukina evanđelja, koji nalikuje na stil stare historiografije:

„Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi […]” (Lk 1,1-2)

Bauckham dalje argumentira kako Ivanovo evanđelje nije samo utemeljeno na svjedočanstvu iz prve ruke, nego ga je napisao očevidac raspeća. To se da naslutiti u Ivanovu epilogu, gdje evanđelist potvrđuje: „Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. […]” (Iv 21,24)

4. Oznake autentičnosti u opisima iz Evanđelja

Neki skeptici tvrdili su da su Evanđelja, uključujući i Raspeće, izmišljotine, ali to iz brojnih razloga nije vjerojatno.

Kao prvo, pripisivanje Evanđelja piscima koji nisu bili apostoli, poput Marka i Luke, nije vjerojatno, osim ako su oni uistinu izvorni autori. Ako želite da ljudi povjeruju vašemu lažnome Evanđelju, zašto ne pripisati istaknutome apostolu, poput Petra ili Andrije? Ili, ako sugerira teolog Brant Pitre: „Zašto ne otići do vrha, i pripisati svoje Evanđelje samome Isusu?” („Argument za Isusa”)

Kao drugo, pripovijesti iz Evanđelja blistaju autentičnošću zbog svojega necenzuriranoga prikazivanja Isusove patnje. Iako ponekad čak i njegovi neprijatelji primjećuju njegovu smirenost u okolnostima ekstremnoga pritiska, drugi prizori, poput Isusove agonije u Getsemanskome vrtu, ili njegov mučni krik „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” prikazuju iscrpljenoga Mesiju, koji pati. Povjesničar Novoga zavjeta Michael Licona potvrđuje da su u davnim vremenima „postojale brojne pripovijesti o židovskim mučenicima [tj. o sedmorici braće u Drugoj knjizi o Makabejcima, Eleazaru, i Stjepanu], koji su se hrabro ponijeli pri ekstremnome mučenju i pogubljenju. U svjetlu tih izvještaja, izvještaji o slabijemu Kristu pri njegovu uhićenju i raspeću bi u usporedbi s time posramili” („Isusovo uskrsnuće”). Povjesničari smatraju da je kriterij posramljenosti važna stvar koju treba uzeti u obzir pri utvrđivanju pouzdanosti izvora. Dakle, slabo je vjerojatno da su ove potencijalno nimalo laskave pojedinosti iz opisa Muke izmišljene.

Nijedan današnji priznati stručnjak ne argumentira protiv Isusova povijesnoga postojanja. Zapravo, gotovo svi današnji stručnjaci za Novi zavjet, među kojima su mnogi nekršćani i skeptici, Kristovo postojanje, ali još više njegovo raspeće, smatraju „povijesnim temeljem”. Kritičar John Dominic Crossan piše kako je „Isusova smrt razapinjanjem pod Poncijem Pilatom sigurna kao što bilo što povijesno uopće može biti” („Isus: Revolucionarna biografija”). Sa sličnim uvjerenjem zaključuje i stručnjak ateist, Gerd Lüdemann: „Isusova smrt kao posljedica razapinjanja neosporna je.” („Kristovo uskrsnuće”)

Odbijanje raspeća Isusa Krista povijesno je neodrživo. Dakle, svim nekršćanima koji su voljni suočiti se s tom činjenicom preostaje neskladna zagonetka. Moraju se suočiti s pitanjima: Kako je uopće, u svjetlu brutalnoga pogubljenja njihova Mesije, malena skupina običnih židovskih muškaraca i žena, poznatih kao „kršćani”, povjerovala da je Krist Bog? Kako se kršćanstvo uopće počelo širiti? Jedino je jedan odgovor blizu točnoga – a to je onaj isti odgovor koji kršćani daju dvije tisuće godina: Krist je umro, Krist je uskrsnuo.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1] Iz prijevoda Besima Korkuta.