Ako me upitate u što kršćani vjeruju, započet ću odgovor time da vam kažem u što kršćani ne trebaju vjerovati. Ako ste kršćanin, ne trebate vjerovati da su sve druge religije potpuno pogrešne. Ako ste pak ateist, morate vjerovati da su sve religije svijeta u osnovi jedna velika pogreška. Ukoliko ste kršćanin, slobodno možete misliti kako sve te religije, čak i najneobičnije među njima, sadržavaju makar nagovještaj istine. U vrijeme dok sam još bio ateist, morao sam se prisiljavati na pomisao da je većina čovječanstva u zabludi u vezi s najvažnijim pitanjem. Kada sam postao kršćanin, mogao sam razmišljati puno slobodnije. Naravno, biti kršćanin znači misliti da je kršćanstvo u pravu ondje gdje se razlikuje od drugih religija. Kao u aritmetici: samo je jedan rezultat ispravan dok su svi ostali pogrešni, ali su neki od njih bliži ispravnomu rezultatu od drugih.

Na toj se osnovi čovječanstvo, grubo uzevši, može podijeliti na dvije velike skupine: na većinu koja vjeruje u nekoga Boga ili bogove i na manjinu koja ne vjeruje ni u kakva Boga. Prema tome, kršćanstvo bismo mogli pribrojiti u većinu, tj. svrstati ga uz stare Grke i Rimljane, suvremene pripadnike plemenâ, stoike, platoniste, hinduse, muslimane itd. nasuprot suvremenome materijalizmu Zapada.

Nadalje, oni koji vjeruju u Boga mogu se podijeliti po tome u kakva Boga vjeruju. Ovdje se mišljenja uvelike razlikuju. Jedni tvrde da je Bog s one strane dobra i zla. Ljudi nešto nazivaju dobrim, a drugo lošim. Međutim, neki drže da je tako samo s naše točke gledanja. Što je čovjek mudriji, to će manje nešto nazivati dobrim ili lošim. Sve će više uviđati da je svaka stvar s jedne strane dobra, a s druge loša i da drukčije ne može biti. Dosljedno tome, ovakvi misle da će ta razlika nestati puno prije no što se približimo Božjemu gledištu. Kazat će otprilike ovako: rak nazivamo lošim zato što ubija čovjeka, no isto bismo tako mogli lošim nazvati vrsna kirurga zbog toga što ubija rak. Sve ovisi o kutu iz kojega gledamo. Po drugomu, suprotnu mišljenju: Bog je nedvojbeno “dobar” ili “pravedan”, Bog koji se opredjeljuje, ljubi ljubav dok mrzi mržnju, koji od nas traži da se ponašamo na ovaj, a ne na onaj način. Prvo gledište, dakle ono koje tvrdi da je Bog s one strane dobra i zla, naziva se panteizam. Zastupnik je ovoga pravca veliki pruski filozof Hegel i, koliko se meni čini, hindusi. Zastupnici drugoga stava su židovi, muslimani i kršćani.

Usporedo s ovom velikom razlikom između panteizma i kršćanskoga poimanja Boga ide i druga razlika. Panteisti obično vjeruju da Bog, da tako kažemo, pokreće svemir onako kao što mi pokrećemo vlastito tijelo – gotovo da je sam svemir Bog tako da, ako ne bi postojao svemir, ne bi bilo ni Boga pa je, po tome, sve što postoji dio Boga. Kršćanska predodžba o Bogu posve je različita. Kršćani vjeruju da je Bog zamislio i stvorio svijet onako kao što umjetnik stvara sliku ili skladatelj glazbu. Slikar nije isto što i slika i on ne umire ako uništimo njegovo djelo. Kazat ćete: “Da, ali on je unio velik dio sebe u tu sliku.” No, to jedino znači da su čitava njezina ljepota i zanimljivost proizišli iz njegove glave. Njegovo se umijeće ne nalazi u slici na isti način kao što se nalazi u njegovoj glavi ili rukama.

Vjerujem da sada uočavate kako prva razlika između panteizma i kršćanstva nosi sa sobom i drugu. Ako razliku između dobra i zla ne uzimate posve ozbiljno, tada je lako reći kako je sve što postoji dio Boga. Ukoliko držite da nešto može biti stvarno loše, a da je Bog stvarno dobar, onda ne ćete moći govoriti na taj način. Morat ćete vjerovati da je Bog odvojen od svijeta te da je puno onoga što zamjećujemo u svijetu protiv njegove volje. Panteist će, suočen s problemom bolesti ili siromaštva, reći: “Kada biste to mogli pogledati iz božanskoga kuta, shvatili biste da je i to Bog.” Kršćanin bi rekao: “Ne lupetaj gluposti.” Jer, kršćanstvo je aktivna religija. Ono tvrdi da je Bog stvorio svijet: prostor i vrijeme, toplinu i hladnoću, boje i okuse, sve životinje i biljke, sve je to Bog “stvorio iz svoje glave” kao što čovjek stvara priču.

Naravno, to pokreće vrlo veliko pitanje. Ako je dobri Bog stvorio svijet, zašto je taj svijet pošao nizbrdo? Godinama nisam želio slušati odgovore kršćana na ova pitanja. Činilo mi se da je puno jednostavnije i lakše kazati da svijet nije stvorila nikakva razumna sila, bez obzira na to koliko njihovi dokazi bili uvjerljivi. Nisu li ti dokazi, u stvari, samo složen pokušaj da se izbjegne prihvatiti ono što je posve očito? Ali tada je iskrsnula druga nevolja.

Moj dokaz protiv Boga svodio se na to da je svijet okrutan i nepravedan. Međutim, kako sam uopće došao do zamisli o pravdi i nepravdi? Čovjek nikada ne će crtu nazvati savinutom ukoliko nema predodžbu o tome kako izgleda ravna crta. S čime sam uspoređivao svijet kada sam ga nazvao nepravednim? Ako je sve tako loše i besmisleno, zašto se ja, koji sam također dio toga besmisla, tako žestoko bunim protiv njega? Čovjek osjeća da je mokar tek kada padne u vodu i to zato što nije vodena životinja. Riba se ne osjeća mokrom. Naravno, mogao bih se odreći svoje zamisli o pravdi, govoreći da je ona samo moja subjektivna predodžba. No, ako bih tako postupio, tada bi propao i moj dokaz protiv Boga jer se on osniva na tvrdnji da je svijet stvarno nepravedan, a ne samo da ne ispunjava moja osobna očekivanja.

Dakle, upravo prilikom pokušaja da dokažem kako Bog ne postoji, drugim riječima, kako je cjelokupna stvarnost besmislena, došao sam do saznanja da je jedan dio stvarnosti – naime, moja predodžba o pravdi – posve smislena. Iz toga slijedi da je ateizam suviše jednostavan. Kada bi čitav svemir bio besmislen, mi to nikada ne bismo mogli otkriti, isto kao, ukoliko ne bi postojalo svjetlo, pa prema tome ni bića s očima, nikada ne bismo znali da smo u tami. Tama bi bila besmislena riječ.

C. S. Lewis

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Elementarno kršćanstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.