Gubitci mogu biti kao pobjeda, čak i oni koji se u prvi trenutak čine kao smrtni poraz; događaji koji odaju dojam životnih katastrofa poslije kojih se čini da nema nikakvih izgleda za pridizanje nakon takvog životnoga pada.

Ljudi prestaju vjerovati u Boga kad zaključe da ih On ne sluša. Biva to obično kada se dogodi nešto što nadilazi njihov način razmišljanja: smrt bliske osobe, kada ne dobiju zgoditak na lutriji, kada ostanu bez posla, kada dolazi do rastave ili kada ne uspijevaju potpuno ostvariti životne planove prema svojoj zamisli. Bog nije sluga našega uspjeha, nego je Bog onaj koji ostaje isti i kada proživljavamo najstrašnije trenutke.

Primitivna egocentričnost nekih ljudi razlog je što počinju doživljavati Boga kao „momka za sve“, za ispunjavanje svih njihovih želja, biće koje vrši funkciju egzistencijalnog securityja. Bog nije ni sluga, niti zaštitar. Bog je onaj koji nam čak i u našim porazima pokazuje i daje svjetlo, isto kao onda kada je promijenio smrt svoga Sina u izvor besmrtnosti. Materijalni dokaz toga imamo u Euharistiji.

Bogu ne smeta bolest, ni invalidnost, da iskaže svoju ljubav

Pred očima mi je lik blažene Margarete a Castello. Bila je invalid, grbava i šepava i roditelji su je odbacili. Rodila se 1287. godine u plemićkoj obitelji. Roditelji su zamišljali da će se roditi krasno, mudro, divno dijete koje će zadovoljiti ne samo njihov estetski doživljaj, nego i njihove ambicije, a kad tamo – rodila se ružna djevojčica koja je strašno razočarala roditelje, karikatura s „proporcijama“ koje kao da je isklesao Poliklet. Odmah nakon rođenja, odrekli su je se. Bila je držana na osami, skrivana pred drugima. Cijela je se obitelj sramila! Za nju se brinuo sluga jer roditelji nisu imali srca: može li se voljeti netko tako ružan? Jednog dana umalo se dogodilo da je bilo otkriveno njeno skrovište. Strah da će se otkriti strogo čuvana tajna, natjerao je roditelje da zazidaju dijete u sobicu pored kapelice. Ta je prostorija imala jedan jedini prozorčić, kao za grešne redovnike – preko toga prozora mogla je sudjelovati u svetoj Misi – nevidljiva, grbava i ružna. Jedino što joj je ostalo bila je molitva. Tada je imala šest godina. Rasla je u izolaciji i bez roditeljskog odgoja. Jedino njeno životno iskustvo i pratilje bijahu nesreća i samoća. Molitva joj bijaše kao najbliža i najdraža osoba. Živeći u toj samici naučila je voljeti Boga u samoći i cijeniti molitvu više no bilo tko drugi! Godine 1307., roditelji su je poveli sa sobom u Castello, na grob nekog redovnika koji je bio poznat po ozdravljenjima. Nažalost – ozdravljenje nije nastupilo. Da su bili ljudi današnjice, vjerojatno bi postali ateisti, ali kako se to zbivalo u srednjem vijeku – ostali su kršćani. Pa ipak, ostavili su invalidnu kćer i vratili se u palaču. Ostala je sama, bez hrane, bez kuće, bez roditelja. Nikome nije bila potrebna, jadna, deformirana, kao gubava za svoje bližnje. Još iste noći počeli su se o njoj brinuti dvojica prosjaka. Sedam godina trajalo je povlačenje od kuće do kuće. Napokon joj je jedna ženska redovnička zajednica predložila da pristupi k njima, i ona je pristala. Nažalost, nakon nekog vremena morala je i od tamo otići. Nakon toga pristupila je Trećem redu sv. Dominika i pomagala je u svako doba dana i noći ljudima koji su umirali. Njezina prisutnost donosila je mir, pomirenje i ozdravljenje. Već za njezina života bilo je slučajeva čudesnih ozdravljenja, a još više njih dogodilo se nakon njezine smrti. Umrla je u 33. godini života, 13. travnja 1320. godine. Čudi li stoga da ju je Crkva proglasila blaženom već 1609. godine? Koje sveučilište bi njoj dodijelilo titulu počasnoga doktora (Honoris Causa), koja akademija bi bila ponosna njezinim imenom? Koji bi se predsjednik htio slikati s njom u vrijeme svoga javnog nastupa? Samo Crkva nagrađuje odbačene, samo svijet odbacuje svete! Koja bi obitelj željela imati invalidnu i ružnu kćer? Tko bi htio imati gubavo dijete? Treba li biti Bog da se voli gubavoga sina i invalidnu kćer? Treba biti Bog da se voli takve ljude više nego one koje svijet obožava! Ljudi bacaju takvu djecu na ulice, na smetište. Bogu ne smeta bolest, ni invalidnost, da iskaže svoju ljubav.

Bog je uvijek dobar bez obzira na to što nas pogađa

U 2. knjizi o Kraljevima, zapisana je pripovijest o kralju Azarji koji se razbolio od gube (usp. 2 Kr 15). O drugim kraljevima zapisano je da su pobijedili neprijatelje, gradili gradove, osvajali tvrđave, učinili nešto veliko ili moćno, a ovaj se jednostavno razbolio i ništa više. No, o njegovoj bolesti napisano je u Bibliji kao da se radi o gradnji kakve piramide! U prijašnjim vremenima vjerovalo se općenito da je bolest kazna za ogovaranje ili tzv. laszon ha–raa, a znači: osuda, sumnja, nepovjerljivost, grijeh jezika. Međutim o Azarji pisac izvješćuje da je činio što je dobro u očima Božjim, pa ipak ga je On pohodio gubom. Što se može Bogu predbaciti? Na svijetu ima toliko tragedija koje nas tjeraju da osuđujemo Boga za nepravednost. Čak da sve okolnosti upućuju na to – nemojmo to činiti! Čak ako svi dokazi i putevi upućuju na Boga kao onoga koji je nešto „skrivio“ – nemojmo Njemu suditi! Čak ako dođe na nas bolest koja se čini kao kazna – nemojmo Njega okrivljavati! Nikada ne možemo biti sigurni da nismo uistinu nešto sagriješili, makar bi lako mogli zaključiti da je Bog bio srdit i u svojoj nas naglosti kaznio nepravedno ili slučajno. Može biti da nismo nešto dobro povezali, zaboravili nešto, nismo se nečega sjetili ili jednostavno nemamo dostatnog znanja o svojoj stvarnoj situaciji. Bog je uvijek dobar bez obzira na to što nas pogađa ili što o njemu mislimo. Uvijek imajmo to na umu! Azarjina majka zvala se Jekolija. Ime upućuje na osobu neobično strpljivu, koja može puno podnijeti. Ime potječe od hebrejske riječi jakal, što upravo znači: nešto podnositi, ustrajati, pobjeđivati ustrajnošću. Nije napisano puno o njegovu ocu, ali je zabilježeno da je imao majku koja je bila izuzetno strpljiva. Bog je tajanstven, predivan. Nije poslao gubu na nekoga tko ne bi mogao podnijeti takvo trpljenje, tko ne bi bio u mogućnosti iskoristiti takvo trpljenje da što više nauči o smislu i tajni života. Čitajući dalje ovu priču doznajemo da je, poradi te bolesti, Azarja sve do svoje smrti stanovao u „odvojenoj kući“ (usp. 2 Kr 15,5). Sigurno je ovdje pojašnjenje cijele ove priče, samo prividno pune čireva/gube. „Odvojena kuća“ označava mjesto gdje su boravile osobe s kraljevskoga dvora zaražene gubom. Prema hebrejskom nazivu stječe se dojam da je to DOM SLOBODE, BEJT HACHAFSZIT. Naziv vuče podrijetlo od riječi HEFESZ (hebr. izolacija, sloboda). Biti u izolaciji također znači i biti otpušten, oslobođen. Izolacija, odvojenost, to je sloboda! Ponekad ne treba biti stvarno gubav, dosta je osjećati se tako među drugima da bi se dobilo slobodu da se ne mora ugađati, glumatati, te slobodu od obveza, emocija, zahvala, ambicija, straha pred odbačenošću i razočarenjem. Azarja je napustio nemir – napravio je u sebi distancu prema svemu. Bolest ga je zaštitila od svega što se može nazvati brigom za ovaj svijet, brigom koja peče više nego guba. Uzija je (usp. 2 Ljet 26,21) obolio od gube zbog oholosti a Azarju je Gospodin dotaknuo gubom jer ga je htio učiniti slobodnim od cijele spletke nesreća, brige, ovisnosti, strasti, ratova i strahova. Bolesnom Azarji ostalo je samo da promatra s distance ljude koji su, gledajući na gubavog kralja, mislili: „Kako je on nesretan.“ Iste zaključke donosio je i sam kralj gledajući kroz prozor “odvojene kuće“ na užurbane, prestrašene i bolesne žitelje Jeruzalema.

Bio je slobodan, nije morao brinuti ni za što. Zar mu se moglo dogoditi nešto bolje? Zar je to bila nesreća? Ne, bilo je to samo tužno iskustvo. Više su nesretni oni kojima briga nezaustavno prijeti, koji tek nesreću očekuju, opterećeni više strahom negoli samom nesrećom ili bolešću!

Poraz, bolest i invalidnost ne moraju uopće biti nesreća u očima Božjim, a osamljenost, samoća, može postati i nagradom. O Azarji je rečeno da je činio što je dobro u očima Gospodnjim. Što je to tako veliko napravio? Bio je gubav i nije proklinjao Boga, bio je usamljen i bio je zahvalan, bio je neuspješan kralj i vidio je da ga Bog voli i takvoga.

Upravo ovo je dobro u očima Božjim. Tisuće ljudi smatra da moraju biti idealni, originali i uspješni, krasni, nadareni, inteligentni, da moraju dati sve od sebe na najbolji mogući način, da bi zaslužili Božju ili nečiju drugu ljubav. Međutim Margareta i Azarja znali su biti „nitko“ – životni invalidi ali koji nisu proklinjali Boga. Nisu vidjeli ni u svojoj sudbini neku kaznu koju šalje Bog! Nisu vidjeli u sebi čudovište a niti Boga nisu smatrali zlim. Takvo zaključivanje je dobro u očima Božjim!

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.