O KRŠĆANSKOM BLAŽENSTVU (2)

Uvjerenje da onaj tko povjeruje u Isusa nužno zadobiva zdravlje i bogatstvo – jest krivovjerje

Istinski kršćanski nauk i svakodnevno kršćansko iskustvo govore da ovdje, na zemlji, u životima vjernika stoje pomiješani sreća i nesreća, uspjeh i neuspjeh, da smo svi pomalo bolesni koliko god bili zdravi. U nama je stanovita napetost između tjelesnih nevolja, napose onih bračnih o kojima govori sveti Pavao Korinćanima (usp. 1 Kor 7,26-28), i blažene vjere koja je „već neko imanje onoga čemu se nadamo“

Foto: Shutterstock.com

Biti blažen znači biti na pravom putu, a biti na pravom putu znači hoditi u sjaju Božjeg lica. (Prisjetimo se redaka iz 89. psalma: „Blago narodu vičnu svetom klicanju,/ on hodi u sjaju lica tvojega, Gospodine,/ u tvom se imenu raduje svagda/ i tvojom se pravdom ponosi.“) Biti blažen znači biti u Gospodinovoj prisutnosti, u prisutnosti njegova dvora: anđela, svetaca… Blažene Djevice Marije! S nama je također uvijek – vjera nas uči – naš anđeo čuvar. Sveci, koje u molitvi zazivamo – osobito naši sveci zaštitnici (zato je važno da roditelji daju djeci kršćanska imena, da dijete od malena ima svetca zaštitnika) – dolaze nam u pomoć po Božjoj milosti.

Dobro je prisjetiti se što nam Crkva nudi kao poticaj na vjeru da je Gospodin Bog zaista prisutan, što nam nudi kao pomoć u obavljanju drevne duhovne vježbe: svijesti o Božjoj prisutnosti. Mnogo toga nam služi u tu svrhu, da se – po milosti – sjetimo Božje blagonaklone prisutnosti tijekom dana, da u svakom trenutku živimo pred njim i u njemu: čujemo zvuk zvona i izmolimo Anđeo Gospodnji; prođemo autom ispred crkve, sjetimo se da je Gospodin u svetohraništu i prekrižimo se, zapalimo svijeću… Mnogo je takvih stvari, ali izdvojit ću dvije koje su – čini mi se – nažalost nekako zapostavljene zadnjih desetljeća.

Prva su svete slike. Bolno je promatrati prazne zidove novih, modernih crkava. Još se, doduše, drže prikazi postaja Križnog puta, ali to je sve. U domovima kršćana situacija je još gora. Sretni smo kad ugledamo križ, kakav-takav. Nasuprot tome, Katolička Crkva na Drugom nicejskom saboru godine 787. naučava da se „u svete Božje crkve, na sveto posuđe i ruho, na zidove i ploče, na kuće i uz putove postave kako likovi dragocjenog i životvornog križa, tako i časne i svete slike.“ (usp. Denz., 600)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To se odnosi na „slike našeg Gospodina i Boga i Otkupitelja Isusa Krista, naše neokaljane Gospodarice, svete Bogorodice, štovanja vrijednih anđela, te svih svetih i pobožnih ljudi.“ Crkva poučava: „Što češće naime budu oni (prije nabrojani!) promatrani kroz slikoviti prikaz, to češće će i oni koji budu promatrali (mi!) biti potaknuti da se sjete pramodela slike, da čeznu za njima i da im upute pozdrav i ponizno štovanje. (…) Tko štuje sliku, štuje na njoj prikazanu osobu.“ Dakle, da bismo hodili u sjaju lica Božjeg – vjerujući da je Gospodin s nama – i tako bili blaženi, potrebno je obnoviti štovanje svetih slika, kako u našim crkvama, tako i u domovima.

Druga stvar koju nam Sveto pismo i Predaja pružaju kao pomoć u istinskom bogoštovlju, za život u Božjoj prisutnosti, još je zanemarenija i prezrenija. Radi se o usmjerenju tijela u molitvi, o orijentaciji. Kad bi prvi kršćani krenuli na molitvu, osobnu ili zajedničku, gledali bi gdje je istok (oriens) i okretali svoje tijelo u tom smjeru, jer je istok simbolizirao Gospodina Isusa Krista koji dolazi u slavi. Svi, svećenik i narod, gledali bi prema Kristu, koji se utjelovio i koji nam dolazi s istoka. „Sve  do  duboko  u  drugo  tisućljeće  cjelokupnom  je  kršćanstvu bilo razvidno jasno: Usmjerenost tijekom molitve prema istoku čvrsta je predaja od samoga početka te temeljni izričaj kršćanske sinteze kozmosa i povijesti, izričaj usidrenosti u jednokratnost povijesti spasenja i izričaj hoda ususret Gospodinu koji dolazi.“ (Joseph kard. Ratzinger, Duh liturgije, Verbum, Split 2013., str. 73.)

Jesmo li tijekom molitve doslovno okrenuti prema geografskom istoku ili ne, nije presudno. Međutim, usmjeravanje tijela – to je molitva tijela, jer moli čitavi čovjek, a ne samo njegov um. Usmjeravanjem prema križu ili svetoj slici sebi posvješćujemo da je Gospodin zaista tu, ne samo u našim mislima, nego i u našem domu, pred nama.

Sjetimo se prije svake molitve da se nalazimo pred Gospodinom. I ne samo prije molitve, nego više puta – često – tijekom dana. U tome je blaženstvo kršćana. Jer jedna je zbilja, stvarnost, istina, a u nju ulazimo po vjeri u uskrslog Isusa Krista, Boga koji se utjelovio. Stvarnost nije na „dva kata“, kako kaže jedan duhovni pisac. Mnogi misle i žive kao da smo mi i naš život na prvom katu, a Bog da je na drugom katu, i da među nama nema baš neke veze, baš poput susjeda u nekom neboderu. Mi, doduše, možemo dobro misliti o Bogu i imati ugodne osjećaje pri tom, ali On sȃm – nije nam potreban. Međutim, ući u stvarnost, u istinu, u ono što jest, u Božju prisutnost, a izaći iz obmane, iz laži, iz umišljenosti – to je svrha naše vjere.

Ali – kako progledati? Kako da moja vjera uzraste do te uvjerenosti „u zbiljnosti kojih ne vidimo“, kako kaže poslanica Hebrejima? Kako ući u stvarnost, u ono što jest, u istinu, a izaći iz laži, iz obmane? Jednom je netko rekao sv. Ivanu Klimaku: „Blaženi oni koji su vidjeli anđele!“ Svetac mu je odmah uzvratio: „Blaženi su oni koji su vidjeli svoje grijehe!“ Ovo „vidjeti svoje grijehe“ znači spoznati svoje grijehe, priznati ih, pokajati se i činiti pokoru za njih. Možemo to izreći još radikalnije: Blaženije je vidjeti svoje grijehe, negoli vidjeti Gospu! Jer mnogi vidješe Gospu, tisuće njih, kad je živjela na zemlji, ali eno ih u paklu jer se nisu obratili, nisu se pokajali za svoje grijehe, nisu vidjeli i zamrzili svoje grijehe, već su sebi laskali suviše: sve je u redu, mi smo okej, nismo nikoga ubili ili opljačkali (usp. Ps 36,2-5).

Dakle, da bismo ušli u istinu, potrebno je najprije ući u istinu o sebi. Stoga oci predlažu da stalno molimo: Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni, grešniku! Zato na početku svete mise uvijek molimo djelo kajanja, da bismo „dostojno proslavili“ sveta otajstva. Da si najbolji na svijetu, a nisi!, drži se najgorim, i ući ćeš u stvarnost. Pokajničke suze očistit će oči i ugledat ćeš Nebo oko sebe. Ovo je smisao retka: „…i tvojom se pravdom ponosi.“ Ključ Neba je poniznost. Možemo reći: Nemam ja svoje pravednosti, već se tvojom ponosim. Nemam svoje pravednosti, već „po Duhu iz vjere“ očekujem „pravednost, nadu svoju“ (Gal 5,5). Gospodine, na tebe se oslanjam, na tvoje milosrđe!

Tako i započinje psalam iz kojeg je kitica o kojoj razmatramo: „Misericordias Domini in aeternum cantabo…“ „O ljubavi Gospodnjoj (o milosrđu njegovom) pjevat ću dovijeka…“ (Ps 89,2) Pjevat ću – uvijek. Da bismo razumjeli koliko je važno neprestano – uvijek – njegovati duh kajanja, dakle zaista uvijek pjevati o milosrđu njegovom, može nam poslužiti sljedeća anegdota iz života svetog Antuna Opata.

Sveti Antun zamoli Gospodina da mu otkrije do koje je duhovne razine stigao.  Otkriveno mu je da nije dostigao razinu nekog postolara. Došavši kod tog postolara, svetac ga upita kako živi. On mu odgovori da trećinu zarade daje Crkvi, trećinu sirotinji, a ostalo zadržava za svoje potrebe. Antuna, koji je ostavio sve svoje imanje i živio u pustinji, u većem siromaštvu negoli postolar, to nije zadivilo. Nije, dakle, postolareva prednost bila u tome.

Tada reče postolaru: „Gospodin me poslao da čujem kako ti živiš.“ Ponizni postolar poštivaše Antuna, stoga se uplaši tih riječi i kaza: „Ne činim ništa naročito. Samo dok radim, gledam na ljude koji prolaze i mislim: Svi će se spasiti, samo ću ja propasti.“ Zaista, u tome je tajna poniznosti: Držati sebe gorim od drugih i ne očajavati.

Osim poniznosti i kajanja, da bismo bili blaženi, presudno je i ovo „ne očajavati“. Imamo li, unatoč našim grijesima, pouzdanja u Boga ili ne? Ufamo li se ili očajavamo? Dolazimo tako do zadnje točke u ovom razmatranju, do retka „u tvom se imenu raduje svagda“, da vidimo što još ulazi u kršćansku blaženost.

Biti blažen znači (i) uvijek se radovati u Božjem imenu. Ovo „uvijek se radovati“ nalazimo i kod svetog Pavla, osobito u poslanici Filipljanima. On se uvijek, „u svakoj svojoj molitvi (…) s radošću“ moli. Raduje se što se Krist navješćuje, raduje se „radošću vjere“. Moli da ga drugi – slogom i ljubavlju – ispune radošću. Raduje se i kad se žrtvuje za druge, raduje se s drugima, pozivajući druge da budu radosni i da se raduju s njim.

Ali kako se radovati uvijek kad nas okružuju i ispunjavaju nevolje, tjeskobe, jadi svake vrste…, u duši, u tijelu, u braku, u obitelji, u susjedstvu, u mjestu, u zemlji, u narodu i među narodima, u svijetu i u Crkvi, u župi, biskupiji, posvuda i svugdje: muke, progonstva, neimaština, dugovi, svađe, ratovi, bolesti. Kao da smo pod opsadom. I sad se ti raduj. Kako!? Zar čovjek može biti radostan nakon istočnog grijeha? Može. Kako?

Samo u Gospodinu! Ili kako kaže psalam: „U tvom se imenu raduje svagda.“ Ovo „u tvom imenu“ znači: u Gospodinu, s njim, zbog njega i radi njega. U njemu – jer smo uronjeni u njega, u njegovu muku, smrt i uskrsnuće, udovi smo njegova Tijela. S njim – jer se radujemo u jedinstvu s Bogočovjekom, Isusom Kristom, našim bratom i prijateljem koji nas uvodi u zajedništvo Presvete Trojice. Zbog njega – jer je Bog uzrok radosti. Radi njega – jer se radujemo njemu na slavu, da njega proslavimo.

To i sveti Pavao potvrđuje u poslanici Filipljanima: „Uostalom, braćo moja, radujte se u Gospodinu!“ (Fil 3,1) Zapravo, izvan Gospodina i nema prave radosti, već se najčešće radi o podrugivanju, zluradosti i pijankama. Znamo, zahvaljujući Svetom Pismu, da koji se tako „raduju“ ne ulaze u Kraljevstvo Božje i da to nije radost blaženih. Piše sveti Augustin: „Radost koju daje svijet isprazna je. Očekujemo je s velikom željom, no kada dođe, ne zadržavamo je. Tuga onoga tko trpi nepravdu bolja je od radosti onoga koji čini bezakonje.“ (Defensor Gramaticus, 5)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kakvom se, dakle, radošću raduju blaženi? Vidjeli smo već ono osnovno: Radost blaženih jest radost u Gospodinu Isusu, on je njezin uzrok i njena svrha. Kaže sveti Petar: „Nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ (Dj 4,12) Međutim, pored toga još dva svojstva prave radosti možemo istaknuti.

Prvo, ona je plod kajanja i oproštenja, plod pomirenja s Gospodinom. Kajanje je žalovanje zbog počinjenih grijeha, tako da nema prave radosti bez iskrene žalosti zbog zla. Sveti Pavao upozorava Korinćane, koji su upali u grijeh bludnosti, da se ne prave važni. Trebali bi, piše, umjesto toga, žalovati. (1 Kor 5,1-2) Kod proroka Joela nalazimo sljedeće: „Al` i sada – riječ je Jahvina – vratite se k meni svim srcem svojim posteć`, plačuć` i kukajuć!“ (Joel 2,12) Kaže sveti Petar: „Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja.“ (1 Pt 1,6)

Radost u Gospodinu jest radost čežnje za Gospodinom. Tražimo ga, želimo ga vidjeti – poput Marije Magdalene u uskrsno jutro. Jer mi smo ta Marija Magdalena, grješnica kojoj je oprošteno, a ovo je uskrsno jutro, jer nakon Gospodinova Uskrsnuća svaki je dan Uskrs i svaki je dan prilika za susret s Uskrslim.

Drugo, blažena radost je, kako su to oci i mistici govorili, „trezvena opijenost“, nipošto euforija zbog ovog ili onog kratkotrajnog, zemaljskog uspjeha. To je vedrina u duši jer nas je pohodilo „Mlado sunce s visine“ i obasjalo nas, nȃs koji smo sjedili u „u tmini i sjeni smrtnoj“, i upravilo „noge naše na put mira“ (usp. Lk 1,78-79). Tu vedrinu u duši, koju u ovo vrijeme ugrožavaju mnogi tmurni oblaci, kako u svijetu tako i u Crkvi, treba pažljivo, budno čuvati, za nju se boriti, tjerajući od sebe malodušnost i odsijecajući beznadnost i očajanje. Ovo je zapravo povlašteno, milosno vrijeme za – hrabre.

Možemo zaključiti da kršćani nisu (nužno) sretni (imaju sreće, ide im sve od ruke, uspješni su…, ili osjećaju se sretno, veselo…), oni su blaženi: na pravom putu, mole, svjesni Božje prisutnosti, ponizni i radosni u Gospodinu.

Ovo treba imati na umu jer se – nažalost – posvuda širi naoko bezopasno krivovjerje koje Amerikanci nazivaju health and wealth gospel, evanđelje zdravlja i bogatstva, uvjerenje da tko zaista povjeruje u Isusa nužno zadobiva tjelesno zdravlje i materijalno bogatstvo ili, kaže se, financijski blagoslov. Tko je bolestan ili oskudijeva, nije iskreno povjerovao u Gospodina, tako se misli.

Nasuprot tome, istinski kršćanski nauk i svakodnevno kršćansko iskustvo govore da ovdje, na zemlji, u životima vjernika stoje pomiješani sreća i nesreća, uspjeh i neuspjeh, da smo svi pomalo bolesni koliko god bili zdravi. U nama je stanovita napetost između tjelesnih nevolja, napose onih bračnih o kojima govori sveti Pavao Korinćanima (usp. 1 Kor 7,26-28), i blažene vjere koja je „već neko imanje onoga čemu se nadamo“ (Heb 11,1). Rješenje i utjehu možemo pronaći u ovim riječima iz Djela apostolskih: „Učvršćivali su duše učenika, bodreći ih da ustraju u vjeri, jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.“ (Dj 14,22)

(kraj)

Prvi dio niza pročitajte OVDJE.

Mate Šimundić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 3. travnja 2017.

Možda vam se svidi