Što reći o mnogim kršćanima koji vjeruju u Gospodina i svoju nadu stavljaju u nj, koji čeznu za darom njegova tijela, ali ne mogu primiti sakrament? Mislim pritom na posve različite oblike isključenosti iz sakramentalnoga zajedništva. Tu je ponajprije činjenična nemogućnost primanja sakramenta u vrijeme progona ili zbog manjka svećenika. S druge strane, postoje pravno utemeljeni načini isključenja iz zajedništva, kao primjerice u slučaju rastavljenih i ponovno oženjenih. U određenu smislu ovdje dodirujemo i ekumenski problem: nedostatak komunije među odijeljenim kršćanima. Dakako, u okviru naše teme nije moguće razjasniti tako različita i tako dalekosežna pitanja. Ali jednostavno ih izostaviti, bilo bi nepošteno. Premda je ovdje nemoguće dati potpun odgovor, barem bih želio pokušati naznačiti jedno važno gledište. J. Hamer u svojoj knjizi L’Eglise est une communion pokazuje da srednjovjekovna teologija također nije mogla prolaziti mimo problema isključenih, da se na vrlo brižan način suočavala s tim problemom. Za mislioce srednjega vijeka više nije bilo moguće — kao u doba otaca — pripadnost vidljivoj komuniji Crkve jednostavno poistovjećivati s odnosom prema Gospodinu. Gracijan je još pisao: “Predragi, kršćanin kojega je svećenik isključio iz komunije, predan je đavlu. Zašto? Zato što je đavao izvan Crkve, kao Što je Krist u Crkvi.” Nasuprot tomu, teolozi 13. stoljeća nalazili su se pred zadaćom da očuvali neophodnu povezanost nutarnjega i vanjskoga, znaka i stvarnosti, tijela i duha, ali su istodobno morali voditi računa o različitosti oboga. Tako, primjerice, kod Vilima iz Auvergnea nalazimo razlikovanje prema kojemu se vanjsko i nutarnje zajedništvo odnose jedno spram drugoga kao znak i stvarnost. On potom objašnjava da Crkva nikada ne bi željela ostaviti nekoga bez nutarnje komunije. Kada primjenjuje mač isključenja, to se, po njegovu mišljenju, događa jedino zbog toga da bi se ovim lijekom spasila duhovna komunija. Tome dodaje i jednu utješnu i poticajnu misao. Kaže se da je svjestan kako je mnogima teret isključenja iz komunije isto toliko težak kao i mučeništvo. No ponekad onaj koji je isključen više napreduje u strpljivosti i poniznosti nego u stanju sudjelovanja u vanjskoj komuniji. Bonaventura je ove misli još više produbio. Protiv prava Crkve da isključuje on navodi moderan prigovor koji glasi ovako: isključiti znači odvojiti od komunije. Kršćanska komunija je po svojoj biti ljubav, ona je zajedništvo ljubavi. A nitko nema pravo bilo koga isključiti iz ljubavi, stoga ne postoji pravo da se bilo koga ekskomunicira. Bonaventura odgovara na ovaj prigovor razlikovanjem triju razina komunije; na taj način može zadržati crkvenu disciplinu i crkveno pravo, a istodobno reći s potpunom odgovornošću teologa: “Zaključujem da nitko ne može i ne smije biti isključen iz komunije ljubavi, dok god živi na zemlji. Ekskomunikacija nije isključenje iz ove komunije.”

Razumije se da iz ovih razmišljanja, koje bi danas trebalo ponovno preuzeti i produbiti, ne smijemo zaključivati da je konkretna sakramentalna pripadnost zajednici utemeljena na komuniji suvišna ili manje važna. “Ekskomuniciranoga” nosi ljubav živoga tijela Kristova, patnja svetih, koja se povezuje s njegovom patnjom i duhovnom glađu, a obje i obuhvaća patnja, glad i žeđ Isusa Krista, koji nas sve podnosi i nosi. S druge strane, patnja isključenoga, njegova težnja prema komuniji (sakramenta i živih Kristovih udova) jest poveznica koja ga drži ujedinjenim sa spašavajućom Kristovom ljubavlju. S obiju strana je, dakle, prisutan i neophodno potreban sakrament i vidljiva komunija u zajednici koju izgrađuje. Stoga se i ovdje ostvaruje “izlječenje ljubavi”, zadnja nakana Kristova križa, sakramenta, Crkve. Postaje razumljivo kako nemogućnost sakramentalne komunije, u patnji udaljenosti, u patnji čežnje i ljubavi koja iz nje izrasta, paradoksalno može voditi duhovnome napretku dok pobuna – kako s pravom kaže Vilim iz Auvergnea – nužno rastače pozitivan, izgrađujući smisao isključenja. Pobuna nije izlječenje, nego razaranje ljubavi.

U ovomu kontekstu nameće mi se razmišljanje koje je više opće-pastoralne naravi. Kada je Augustin osjetio da mu se približava smrt, sam se “ekskomunicirao”, uzeo je na se pokoru Crkve. U svojim posljednjim danima solidarizirao se s javnim grješnicima, koji traže oproštenje i milost po patnji zbog isključenja iz komunije. Želio je susresti svoga Gospodina u poniznosti onih koji gladuju i žeđaju za pravednošću, za njim, koji je pravednost i milost. Na osnovi njegovih propovijedi i spisa u kojima se – polazeći od euharistije – na veličanstven način opisuje tajna Crkve kao Kristova tijela i kao komunija s Kristovim tijelom, ovaj stav ima u sebi nešto potresno. Što o njemu više razmišljam, to me više potiče na preispitivanje. Ne primamo li mi danas odveć olako presveti sakrament? Ne bi li takav duhovni post ponekad bio veoma koristan čak i nužan za produbljenje i obnavljanje našega odnosa prema Kristovu tijelu?

Stara Crkva je u ovome pravcu poznavala praksu vrlo velike izražajne snage: euharistijski post na Veliki petak još je od apostolskoga vremena pripadao pričesnoj duhovnosti Crkve. Upravo je odricanje od pričesti u jednomu od najsvetijih dana crkvene godine, kada nema mise i pričesti vjernika, bio naročito dubok način udioništva u Gospodinovoj muci: žalost Zaručnice kojoj je oduzet Zaručnik (usp. Mk 2,20). Mislim da takav euharistijski post, ako je prožet razmišljanjem i patnjom, i danas ima smisla u nekim okolnostima koje treba brižljivo ispitati, primjerice u dane pokore (zašto ne opet na Veliki petak?), ili osobito kod velikih javnih misa kada broj sudionika ne dopušta dostojno podjeljivanje sakramenta te bi odricanje više izražavalo strahopoštovanje i ljubav prema sakramentu nego njegovo primanje, koje je u protuslovlju s veličinom događaja. Takav bi post – koji, dakako, ne smije biti samovolja, nego se mora podložiti duhovnome vodstvu Crkve – mogao pripomoći produbljenju osobnoga odnosa s Gospodinom u sakramentu. Mogao bi također biti čin solidarnosti sa svima onima koji čeznu za sakramentom, ali ga ne mogu primiti. Čini mi se da bi problem rastavljenih i ponovno oženjenih, ali i problem interkomunije (npr. u mješovitim brakovima) predstavljao puno manji teret kada bi takav dobrovoljan duhovni post vidljivo priznavao i istodobno izricao da svi mi ovisimo o onomu “izlječenju ljubavi” koje je Gospodin ostvario u krajnjoj osamljenosti križa. Dakako, ovim ne predlažem povratak nekoj vrsti jansenizma: post pretpostavlja normalnu situaciju blagovanja i u duhovnome i u biološkom životu. No, ponekad nam je potreban lijek protiv upadanja u puku naviku i njezinu neduhovnost. Katkada nam je potrebna glad — fizička i duhovna — da bismo iznova shvatili Gospodinove darove i razumjeli patnju naše braće koja gladuju. Duhovna i fizička glad može biti sredstvo ljubavi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Josepha Ratzingera – pape Benedikta XVI. “Gledati Probodenoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.