Autorica Anna Quindlen se u posljednje vrijeme dosta pojavljivala u medijima, promovirajući svoju novu knjigu Lots of Candles, Plenty of Cake (Mnogo svijeća, puno torte, op. prev.). Nedavno je govorila o širokom spektru tema koje pokriva u knjizi, uključujući svoju nedavnu odluku da napusti Katoličku crkvu. Sažela je tu odluku riječima:

„Skandali s pedofilijom, reakcija Crkve na njih i njena stalna opsesija ginekologijom – kad se sve zbrojilo, mislim prije dvije ili tri godine, rekla sam: „Dosta“. Svakim svojim sjedenjem u crkvenoj klupi sam podržavala to ponašanje, i to ne kanim više činiti.“

Sigurna sam da mnogi razmišljaju poput nje. Ona je talentirana spisateljica i sigurno je pretočila u riječi misli drugih koji odlučuju napustiti Katoličku crkvu. Poput nje, mnogi ljudi koji napuštaju svoju vjeru još vjeruju u Boga, te i dalje pokušavaju biti dobre, moralne osobe. Odlaze iz Crkve jer misle da će pronaći ono za čim žude – Boga, slobodu, jednakost – izvan zidova Crkve. Taj potez se svakako uklapa u moderna kulturološka uvjerenja. Javno mnijenje zastupa tezu da je Katolička crkva korumpirana organizacija koja nameće tiranska, nepotrebna pravila svojim članovima. Smatra se da je put do pronalaska slobode u napuštanju institucije i stvaranja vlastite duhovnosti i moralnog zakona.

Modernim ušima to zvuči dobro. Ali, je li istinito?

Kao osoba čije je putovanje u vjeri otišlo u suprotnom smjeru od njenog, potaknula bih spisateljicu Quindlen, kao i bilo koga drugoga tko je prošao njen put ili razmišlja o njemu, da razmotri sljedećih pet pitanja prije nego napusti katoličku vjeru:

1.     Jeste li sigurni da su članovi crkvene hijerarhije lošiji od drugih ljudi?

Kada ljudi kažu da su pedofilski skandali ključni razlog napuštanja Crkve, smatram da su na dobrom putu prema velikom razočarenju. Činjenica da su neki svećenici zlostavljali djecu je tako užasna da se jedva može podnijeti razmišljanje o njoj, a činjenica da neki biskupi nisu poduzeli ništa da se to zaustavi je skoro još i gora. Ali, uznemirujuća činjenica – možda tako uznemirujuća da ju ne možemo podnijeti – jest da problem ne leži u Katoličkoj crkvi i biskupima, već u ljudskoj prirodi. Nije veća vjerojatnost da će dijete zlostavljati svećenik nego nastavnik, niti je vjerojatnije da će biskup to zataškati prije nego školski ravnatelj. Problem se možda učinio većim unutar Crkve zato što je ona jedinstvena svjetska organizacija, pa je lakše skupiti sve loše pojavnosti pod jedan kišobran. Ali kad bi, na primjer, sve nekršćanske crkve na svijetu bile dio kohezivnog svjetskog sustava, gotovo sigurno biste vidjeli iste probleme u podjednakim količinama. Umjesto da se svaki primjer izgubi u anonimnosti nepovezanih cjelina, kad bi se svi oni razmotrili zajedno, činilo bi se da postoji epidemija.

Druge organizacije nisu sigurnije za djecu od Crkve – zapravo, s obzirom na moje osobno iskustvo, vjerujem da su manje sigurne. S obzirom na prevladavajuće stereotipe o katoličanstvu, ljudi su privučeni lažnim osjećajem sigurnosti kad postanu dio drugih organizacija.

2.     Jeste li sigurni da će vaš vjerski život biti bolji izvan Crkve?

Imajte na umu da napuštanje Katoličke crkve znači i napuštanje sakramenata – sakramenata sa stvarnom snagom koja nije dostupna izvan Crkve koju je Isus ustanovio. Ako vam predstavlja radost duhovno prisno razgovarati s Isusom, koliko je tek bolje prisno s Njim razgovarati i fizički? I koliko smo sretni što imamo sakrament ispovijedi, kojim se možete osloboditi svih svojih tereta, čuti riječi „oprošteno ti je“ i primiti posebnu milost koja vam pomaže biti onakva moralna osoba kakvom težite biti.

E sad, oni koji razmatraju napuštanje Crkve se možda bore s vjerovanjem u nadnaravnu snagu sakramenata. Ali, čak i u tom slučaju, u Crkvi staroj dvije tisuće godina leži nedokučiva škrinja s blagom duhovne mudrosti. Imamo krunicu, kao i druge crkvene molitve koje su odoljele vremenu. Zatim, tu su životi svetaca, nebrojene priče koje nude neiscrpnu zalihu informacija i inspiracije kako bismo postigli bogat duhovni život. I naravno, imamo svjetsku mrežu samostana i velikih vjerskih redova. Vjerujem da je moguće iskoristiti neke od ovih duhovnih izvora i ako niste praktični katolik, ali ako vjerujete da su dobri i korisni, zašto biste ih odvajali od izvora njihove mudrosti?

3.     Jeste li sigurni da su učenja Crkve netočna?

U modernoj kulturi prevladava dojam da najmanje moralne restrikcije koje propisuje duhovna tradicija imaju najveću vjerojatnost da budu ispravne. Ova ideja se možda čini dobrom jer je usmjerena na našu prirodnu težnju za neovisnošću i naše moderno društvo je svakako prihvaća kao postojanu činjenicu. Pa, ako osoba slijedi put minimalnog otpora koji je oblikovala naša kultura, onda je lako odmaknuti se od svih tih „tiranskih“ učenja Crkve, bez da se i zaustavite da bi se zapitali: Ali, je li to ispravno?

Uzmimo samo jedan primjer: nerazumnu i nepopularnu zabranu Crkve prema upotrebi kontracepcije. Crkva kaže da nije dobro ni za pojedince, ni za društvo, ni za parove da koriste umjetnu kontrolu rađanja. Razumljivo je da bi nečija prva reakcija na to bila odbijanje ovog kontra-kulturološkog učenja. Sjećam se kada sam ja to prvi put čula, da sam mislila da je to jedna od najnazadnijih i najbizarnijih ideja ikad. Ali, kad sam malo bolje razmislila, oduševila me je mudrost u pozadini tog učenja – shvatila sam da kontracepcija ne rješava probleme za koje njeni zagovornici tvrde da će ih riješiti. Otkrila sam da zbog nje žene gube kontrolu nad svojim tijelom. Razmišljala sam o ženama koje poznajem, a koje su napravile abortus i svaka od njih je koristila kontracepciju u trenutku kada su začele. Bilo im je rečeno da do začeća neće doći. A onda, kada su vidjele dvije crte na testu za trudnoću, osjećale su se prestrašene i u zamci i vjerovale su da je njihov jedini izbor u lokalnoj klinici za abortuse.

Živjeti bez kontracepcije je zahtjevno, ali to je jedini način koji ženama daje stvarnu slobodu. Kao što je slučaj i s mnogim drugim katoličkim učenjima koja su se na prvi pogled činila nerazumnima, jednom kad sam našla vremena razumjeti detalje u njihovoj pozadini, shvatila sam da postoji veliko bogatstvo mudrosti u njima, iznad svih mojih očekivanja. Činilo se nerazumnim jer se kriva percepcija ukorijenila u našoj kulturi, a Crkva je posljednja institucija koja je ostala, a da je voljna proglasiti što je ispravno.

4.     Jeste li sigurni da crkvene doktrine nije inspirirao Bog?

U mom vlastitom obraćenju na katoličanstvo sam se susrela s ozbiljnim izazovima, uključujući činjenicu da mi je dijagnosticirana duboka venska tromboza (krvni ugrušak u dubokoj veni), koju je uzrokovao genetski poremećaj u zgrušavanju krvi koji se pogoršao u trudnoći. Moji liječnici su mi rekli da obvezno moram koristiti kontracepciju. Zbog toga sam pala u krizu i morala sam razlučiti koliko sam ozbiljna u vjeri i koliko sam stvarno spremna riskirati zbog nje.

Zahvaljujući nekim mudrim savjetima, shvatila sam da je situacija zapravo vrlo jednostavna. Vodi li Crkvu u njenim učenjima Bog ili ne? Ako nije, onda nema razloga slušati išta što ona govori; ako jest, onda kad bih rekla da znam bolje od Crkve bi bilo isto kao da kažem da sam pametnija od Boga.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Kada sam pogledala u nedokučivu mudrost koju ova organizacija ima, uzimajući u obzir da je opstala dok su se oko nje sva carstva srušila i da je ostala nepokolebljiva u svojim temeljnim doktrinama unatoč nesavršenosti njene hijerarhije, jednostavno mislim da ljudi nisu mogli to sami izvesti. Onda, kada sam počela mijenjati svoj život prema tim učenjima, bila sam potpuno uvjerena. Prateći „pravila“ Crkve, dobila sam eksploziju milosti, mira i ljubavi u svom životu, kao i u životu svoje obitelji. Uvjerila sam se da ta učenja ne potječu od čovjeka, već od Nekoga tko nas poznaje bolje od nas samih.

5.     Jeste li sigurni da vam Crkva ne treba?

Na kraju svog intervjua spisateljica Quindlen je rekla: „Nikad nisam prerasla citat Anne Frank iz njenog dnevnika u kojem ona kaže da su ljudi u svojim srcima zapravo dobri.“ I ja sam uvijek bila dirnuta tim citatom i mislim da je vrijedan pobližeg razmatranja. Jer, ako je istina da su ljudi dobri u svom srcu, onda to znači da su i oni koji su radili u Auschwitzu i Bergen-Belsenu, koji su redali djecu ispred plinskih komora i nadgledali Anne Frank i njenu obitelj pri prisilnom radu, također bili dobri u srcu. Kako bi onda normalni, dobri ljudi mogli sudjelovati u nekom takvom zlu?

Odgovor je jezivo jednostavan: uz pomoć moći ljudske racionalizacije.

Gledati u nasmijana lica zaposlenika Auschwitza znači razumjeti da su svi oni racionalizirali svoje ponašanje. Nitko se nikad ne probudi i kaže: „Danas ću učiniti neko zlo!“, pa tako nisu ni djelatnici Auschwitza. Jedini način na koji zlo djeluje kroz nas jest kad mi uvjerimo sami sebe da je ono što činimo zapravo dobro. Najopasnija sila u svijetu je ljudska sposobnost racionalizacije.

Mislim da neki ljudi odbijaju koncept Bogom inspiriranog moralnog kodeksa Crkve zato što uopće ne vide njegovu svrhu. Zašto bi Bogu uopće bilo stalo da institucionalizira nešto takvo? Zašto ne bi svaka osoba mogla uspostaviti vezu s duhovnom stvarnošću i pronaći istinu za sebe? Odgovor na to pitanje se može naći u osmijesima za licima zaposlenika Auschwitza.

Iako su pojedini članovi Katoličke crkve napravili mnoge pogreške, ponekad i jako teške, njene doktrine su oduvijek bile bedem obrane ljudskoga života. Zdravom, odraslom čovjeku se to može činiti kao nevažan koncept jer jedini obezvrijeđen život u našem vremenu je onih s teškim invaliditetom, nerođenih i drugih koji doslovno nemaju pravo glasa. Ali, to bi se moglo promijeniti. Duh vremena se može preokrenuti, isto kao što se dogodilo u Europi u tridesetim godinama prošlog stoljeća i nove grupe ljudi bi se mogle percipirati nepodobnima. I jednog dana bi život za kojeg se bori  Katolička crkva mogao biti vaš vlastiti.

Jennifer Fulwiler | Prevela: S.Š.

*Jennifer Fulwiler je autorica bloga Jenniferfulwiler.com te spisateljica iz Teksasa koja je napustila ateizam obrativši se na katoličanstvo. Kolumnistica je Envoy časopisa, vodi radio emisiju The Jennifer Fulwiler Show na SiriusXM te je autorica brojnih knjiga.

Njezina životna ispovijest Kako sam strastveno tražila sreću dostupna je na hrvatskom jeziku u izdanju Verbuma.