Dvije vrste ljudi
A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: “Tko si ti?”, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: “Ja nisam Krist.” Upitaše ga nato: “Što dakle? Jesi li Ilija?” Odgovori: “Nisam.” “Jesi li Prorok?” Odgovori: “Ne.” Tada mu rekoše: “Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?” On odgovori:
“Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!- kako reče prorok Izaija.”
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: “Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?” Ivan im odgovori: “Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.” To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
Iv 1,19-28
U tekstu o kojemu danas razmišljamo postoje dvije vrste ljudi iz drugoga plana. Jedni su svećenici i leviti, poslani da ga upitaju, a drugi su Židovi iz Jeruzalema.
Židovi iz Jeruzalema
Ivanu Preteči je, kako stoji na paralelnim mjestima kod sinoptikâ, dolazio silan svijet. Slušali su poticaj na obraćenje, ispovijedali su grijehe i, kao znak da žele živjeti novim životom, sudjelovali su u obredu uranjanja na rijeci Jordan.
Ti ljudi, od kojih mnogi bijahu Jeruzalemci, došli su jer su čuli za Ivana. Poslušali su njegov poticaj i postajali bolji ljudi. Time su doprinijeli da se pripravi put Gospodinu i da mu se poravnaju staze.
No, postoji i skupina ljudi koju je također zanimalo što se događa na rijeci Jordan, ali nisu došli Ivanu Preteči. To su oni koje evanđelist Ivan naziva – Židovi iz Jeruzalema, a zapravo se radi o političkim predstavnicima Izabranoga naroda.
Oni, koji predstavljaju narod i koji donose odluke o narodu i za narod, ne dolaze sami među narod, nego šalju svoje izaslanike. I nas opominju da nam valja učiti iz njihova lošeg primjera.
Ne treba otajstvo Božje ljubavi doživljavati iz druge ruke. Potrebno je doći, kušati i vidjeti kako je dobar Gospodin.
Svećenici i leviti
Ali, kako nam pokazuje tekst o kojemu danas razmišljamo, može se dogoditi da čovjek bude na izvoru, a da se ne osvježi i da nastavi dalje živjeti žedan.
Svećenici i leviti nisu čuli i vidjeli, nisu otvorili svoje srce da bi im Duh Sveti, po propovjednikovim riječima, dao odgovore, nego postavljaju unaprijed smišljena pitanja. Čuvši odgovore, kao vrsni stručnjaci, donose sudove i ulaze u kompetentne rasprave.
O da, valja itekako propitkivati stvari, jer korištenjem razuma pjevamo hvalospjev Bogu koji nam je razum darovao i po kojemu smo njemu slični. Ali jednom kad uvidimo da smo pred otajstvom Božje prisutnosti onda je suvišno svako mudrovanje i racionaliziranje. Potrebno je pasti na koljena pred Bogom i dati slavu njegovu Imenu.
I pokajati se. Obratiti se. I živjeti novim životom. Životom djelotvorne ljubavi.
Nikola Kuzmičić
Ostale tekstove iz kolumne ovog autora potražite ovdje.
[facebook]Vjera ti je bitna? Klikni like[/facebook]
