Isus

Danas se u našem društvu raspravlja često, javno i privatno, o takozvanom dužničkom ropstvu. Radi se o ropstvu koje nastaje uzimanjem kredita, koje potom dužnici ne uspijevaju isplatiti, tako da ostaju trajni dužnici takvog stanja, trajno s omčom oko vrata koja prijeti da će se jednom toliko stegnuti i dužnika usmrtiti. U stanju takvog ropstva nalaze se kako pojedinci, tako i cijele države koje su se također  zadužile, a nemaju dostatnu gospodarsku moć da bi izišle iz krize, vratile dugove i nastavile se slobodno i nesmetano razvijati. Biti u dugu prema nekome nikada nije ugodno, a najmanje u takvoj situaciji koja postaje pravo ropstvo iz kojega se teško izvući. Upravo jer je takvo dužničko ropstvo pogubno i nesnosno, jasno je zašto nitko ne voli biti nekome dužnikom, a isto tako koliko se veseli u trenutku kad uspije otplatiti svoj dug. Takva ropstava su plod ljudskih nezdravih odnosa, plod ljudske potrebe da svatko traži svoju materijalnu korist, da pomaže drugome uvjetno, to jest štiteći prije svega vlastiti interes.

Međutim, ima dugova koji nemaju tako negativan predznak, premda uvijek i trajno ostajemo dužnici i glede takvog duga. Takav je dug na primjer onaj prema roditeljima, ocu i majci, koji su nam omogućili život, kojima trajno trebamo biti zahvalni za dar života koji smo primili. Pa i onda kad pojedinci i skupine pokušavaju omalovažiti vrijednost takvog duga želeći diskreditirati obitelj, mi znamo da ostajemo potpuni dužnici njima, jer od njih primismo vlastito postojanje u svijetu. Svaki pokušaj da se izbjegne takvo ‘dužničko ropstvo’ koje od nas iziskuje najprije i ponajviše zahvalnost za ono što smo mi sami dobili, doista je neprimjeren i gnusan. Tim više možemo razumjeti referendumsku inicijativu koja se ovih dana događa u našem društvu, koja je u biti jedan od načina izražavanja zahvalnosti onima od kojih je svaki čovjek bez iznimke primio taj temeljni dar na kojem može kasnije graditi sve ostalo.

No dok odnos prema roditeljima pretpostavlja da uz zahvalnost uzvratimo, kad to bude potrebno, i za skrb koju su nam iskazali, postoji jedan drugi kontekst ‘dužničkoga ropstva’ gdje smo sve primili besplatno, a da s naše strane biti dužnik ne pretpostavlja ništa nego zahvalnost.  Ovakvo ‘dužničko ropstvo’ je sinovska zahvalnost koju dugujemo Bogu za ono što je on učinio za nas. U tom duhu reče sveti Pavao u Poslanici Rimljanima da smo dužnici, ali ne tijelu da po tijelu živimo. Mi smo u stvari dužnici Duhu koji nam je dan da oživi naša smrtna tjelesa, kako bismo po Duhu živjeli. Dužnici smo Bogu koji nam je dao život i koji nas je otkupio, ali naše duhovno ‘dužničko ropstvo’ nije kao ropstvo ovoga svijeta. Stoga će Apostol i pojasniti da nismo primili Duha robovanja, nego Duha posinstva, koji nas uči klicati ono ‘Abba! Oče!’, koji je susvjedok s našim duhom da smo djeca Božja, što znači da imamo trajni dug prema Bogu, ali ne dug propasti, nego spasenja, ali ne ropski dug, nego dug slobode. U ovom smislu i Gospodin Isus u Evanđelju govori svojim apostolima o ‘dugu’ ljubavi koji imaju prema njemu kad veli: Ako me ljubite, zapovjedi ćete moje čuvati. Ili pak: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ.

S druge pak strane je sasvim očito da Bog ništa od nas zauzvrat ne očekuje. Ne očekuje da mu budemo robovi, da zahvalnost prema njemu doživljavamo kao dužničko ropstvo, nego prije svega kao dužničku slobodu. Jedino što je Bog htio je da budemo slobodni i da živimo kao njegova djece sebi na korist, to jest spasenja. Zato je Isus i rekao svojim apostolima da očekuje ljubav kao znak zahvalnosti s njihove strane. Zamolio ih je da slušaju njegove riječi i zapovijedi, jer će im tako dati svoga Duha kao pravog i trajnog Branitelja. Upravo Branitelj – Duh Sveti postaje im neizmjerni dar i dobro, jer on ih može poučavati o svemu i može dozivati u pamet sav Božji nauk. A onda i sveti Pavao izražavao ovu istinu da smo dužnici Božji, ali ne da bismo Bogu robovali, nego da bismo pred njim bili slobodni, ništa mu ne dugujući osim da živimo po njegovu Duhu. Tako uz prvotni dar života i otkupljenja Bog nam daje i dodatni dar i milost vječnoga spasenja. Apostol će nas poučiti da nam je Bog dao svoga Duha da možemo biti njegova djeca i njegovi baštinici, to jest da nas je obdario Duhom koji nam je podario istinski život u Kristu Isusu i dar da se zajedno s njime proslavimo kao njegovi subaštinici.

[facebook]Vjera ti je bitna? Klikni like[/facebook]

Apostoli su na dan Pedesetnice shvatili ovu veliku istinu. A u trenutku kad su primili dar Duha osjetili su potrebu i poticaj svime prenijeti svoje iskustvo. Osjetili su se dužnicima Duha Svetoga koji im je podario slobodu djece Božje, pa su tu istu slobodu navijestili najprije svim stanovnicima Jeruzalema, a potom i cijelome svijetu. S toliko žara su govorilo o ovome svetom dugu pred Bogom, želeći svakom čovjeku posvijestiti istinu o posinstvu i slobodi, istinu daru milosti. No darom Duha Svetoga apostoli nisi postali samo Božji dužnici, nego su postali i dužnici cijeloga čovječanstva. Samo su oni, svjedočeći potom cjelovitu istinu o Bogu, mogli svijetu navijestiti istinu i uvesti ih u svu istinu u koju je njih uveo Duh Sveti. Samo po njihovu svjedočanstvu svijet je mogao otkriti Božju prisutnost u svijetu i samo po njima Božje djelo je moglo postati dostupno čovjeku i čovječanstvu.

Upravo ovaj dar i ovu zadaću prenijeli su Crkvi i svakom vjerniku. Apostoli su nas zadužili da budemo dužnici Duha Svetoga, a ne dužnici na ljudski način. To znači da nas poučiše da budemo dužnici slobode kojom nas je Bog oslobodio od grijeha, kako bismo živjeli u pravoj slobodi djece Božje. Nama je vratiti dug Bogu od kojeg smo primili kredit slobode, a koji od nas ne traži i ne očekuje ništa, nego samo da živimo kao slobodna djeca Božja, naviještajući svakom čovjeku ljepotu života Božjega koji smo primili. Neka Duh Sveti, koji je osnažio apostole na dan Pedesetnice za takvo svjedočenje, osnaži i nas da budemo širitelji dara slobode kojim nas je Bog obdario. Nastojmo ispuniti svoj dug prema njemu oslobađajući ljude ropstva ovoga svijeta, a pozivajući ih da budu vjerni Božji dužnici, zahvalni Bogu za dar slobode koji smo primili po Duhu, kako bismo po tom istom Duhu doživjeli vječnu proslavu u nebesima.

dr.don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.