Kršćanin stoji i pada s molitvom, rekao je katolički teolog Hans Urs von Balthasar. Bez molitve nema vjerodostojnog kršćanstva. Kao što ga nema ni bez djelovanja koje bi trebalo proizlaziti iz molitve.

U duhovnom životu najteže je postići ravnotežu između akcije i kontemplacije. Pronaći pravi omjer u sebi. To se postiže kroz mukotrpno unutarnje sazrijevanje. Padovi nisu propast čiste nakane, štoviše, oni je mogu uzdići, pročistiti u pravoj poniznosti. Važno je ne odustajati, nego uvijek iznova ići dalje.

Svaki čovjek pada, ali na žalost, svaki ne ustaje. Neki se predaju vlastitim padovima. Neki mazohistički uživaju u svojim promašajima, a neki svoje padove prikazuju kao vrlinu, kao iskaz originalnosti ili slobodoumnosti.

Nekima je pad pobuna, nekima očaj, praznina. Bez dubljeg svjetla kojim Bog svijetli u našu nutrinu, ne možemo otkriti sebe kao ponizne pokajnike. Niti vidjeti prave uzroke svojih padova.

Bez milosti ne možemo uistinu vratiti svoje samopoštovanje.

Vjera nije moraliziranje. Moralizatori vjeru svode isključivo na normu, a njihovo dušebrižništvo je glavno mjerilo ispravnosti. Farizeji su bili moralizatori. Preveliko moraliziranje odbija mnoge ljude od vjere. Toliko je hladnoće i bešćutnosti tamo gdje bi očekivali toplinu i ljudskost! Toliko je ljudi koji trpe samoću i odbačenost!

Vjera je, između ostalog, čovječnost koja ljubi. Čovječnost koja otkriva sebe u drugome, u Bogu i čovjeku. Najprije otkrivamo plan o sebi, plan Božji, Njegovu zamisao o nama, o onomu što jesmo.

Vjera je put da se dođe do istinskog „ja“. Ona nije pravocrtno kretanje. Vjera je uspon na čistilišnu goru. Kod Dantea ona ima sedam krugova. Ako kroz vjeru ne rastemo, ako ne postajemo bolji, onda nam s vjerom nešto nije u redu.

Potreban nam je duhovni šok da bi se prenuli iz mrtvila. Zato je Isus šokirao svojim govorom i djelovanjem. On je bio pokretač ljudske svijesti ka transcendenciji, uputio je čovjeka na bit, skinuo je privjes i otvorio mu pogled na stvari koji zapanjuje, koji sablažnjava upravo farizeje moralizatore!

Moral mora biti u službi vjere i ljubavi, a ne obrnuto – da vjera i ljubav postanu sluškinje morala. Kad čovjek iskreno ljubi Boga i čovjeka, on zna što je ispravno. Dano mu je da zna. Zato je Augustin rekao: ljubi i čini što hoćeš! A sotona je inverzirao taj zakon srca pa je rekao: čini što hoćeš – sav je zakon!

U ono vrijeme, među ljudima koji su se okupljali oko Isusa, bilo je i onih koje su farizeji smatrali društvenim dnom. Taj „šljam“ je pokazao više ljudskosti od farizeja, tih uglednih građana.

Zar mislite da je danas puno drukčije? Ta ne priječimo svim onim „nepodobnima“ da dođu k Isusu, nego im recimo: Isus vas ljubi i poziva k sebi, dođite, upoznajte ga! Ali kako će ga upoznati ako ne preko nas, njegovih učenika? Ako su učenici uskogrudni i sitničavi, što će misliti o Učitelju? Nismo pozvani kvariti Njegov ugled nego ga svjedočiti. To je vjera.

Zoran Vukman | Bitno.net

Preuzeto s bloga Izvan struje.