Prošlo je dosta dana, a možda i tjedana, otkada sam posljednji put počistila kuću. Police s knjigama prekrivene su prašinom. Po podu su razbacane stvari. Život je postao pretrpan, previše pretrpan za moju staru rutinu čišćenja jednom tjedno. Jutra su mi ispunjena poučavanjem djece kod kuće, a poslijepodneva poslom oko čitanja i pisanja. Čišćenja kuće prihvatim se u toplo subotnje jutro, dok se djeca igraju vani, a muž je u kupovini namirnica.

U moju se svijest uvlači poznata usamljenost, i počinjem razmišljati čime da je popunim. Da poslušam radijsku emisiju? Ili zvučnu knjigu? Da nazovem nekoga dok radim? Bilo što, samo da ukloni monotoniju mojega kućnoga posla. No čujem kako me poziva jedan tih, miran glas, i podsjeća me da u svojem radu nisam sama. Poziva me da u svojem radu dođem u njegovu prisutnost, da pronađem ispunjenje u tome što sam s njim dok radim te male stvari svojega života. U svakome trenutku mojega dana poziva me na vrstu molitve nazvanu aktivnom kontemplacijom.

Za aktivnu kontemplaciju sam prvi put čula kada sam pročitala knjigu sv. Franje Saleškoga „Uvod u pobožni život”. On tamo detaljno opisuje kako se naći u Božjoj prisutnosti tako što ćemo biti svjesni Njega posvuda oko sebe, približavajući Mu se u svojoj mašti i zazivajući Ga kroz cijeli dan.

„Prikažite Mu svoju dušu tisuću puta dnevno; svojim se unutarnjim očima zagledajte u Njegovu slatkoću. […] Neka On bude mjerilo vašoj duši, i na svaki način potičite svoje srce na ljubav prema Bogu.” (II. dio, 13. poglavlje)

Svaki trenutak svakoga dana može se pretvoriti u molitvu. No teško je naše nemirne duše naučiti da žele usredotočiti se na Boga iznad svega drugoga. Često se uhvatim kako tražim nekakvu zabavu. Kad bih barem naučila živjeti poput trapista što ih je Thomas Merton opisao u „Gori sa sedam krugova”, koji svoj rad pretvaraju u molitvu.

„Raditi, nešto, podnositi i trpjeti, misliti o nečemu, činiti stvarne i konkretne žrtve za ljubav Božju – izgleda da je to ono što se ovdje smatra kontemplacijom – i mislim da je takav stav općenit u našemu redu. Naziva se ‘aktivnom kontemplacijom’.” („Gora sa sedam krugova”, Verbum, Split 2016., prev. Zoran Vukman)

Predivna stvar u kršćanstvu je to što smo svi pozvani u jednom smislu živjeti u samostanu. To ne znači da ostavljamo svijet i živimo unutar zidova samostana, nego da naša srca postaju Božje prebivalište. Da bismo to radili kako treba, moramo odbaciti sve što nas priječi da Ga ljubimo i budemo Mu blizu u svemu što radimo. Razmišljajte o tome kao o unutarnjemu samostanu. Kada tako radimo, postaje moguće raditi poput trapista – sav naš rad i trpljenje mogu postati „stvarnom i konkretnom žrtvom za ljubav Božju”.

Kako se to točno radi? Ovako to objašnjava Merton:

„Pri radu se od vas ne očekuje da zastanete radi molitve. Predodžba američkog trapista o kontemplaciji nešto je drukčija: od vas se očekuje da s čistom nakanom radite i obavite što više posla uz puno truda i znoja dok ne bude sve gotovo. Kako biste rad pretvorili u kontemplaciju, možete povremeno mrmljati kroz zube: ‘Sve za Isusa! Sve za Isusa!’ Ali smisao je da nastavite i dalje raditi.’” („Gora sa sedam krugova”, Verbum, Split 2016., prev. Zoran Vukman)

Nastavite raditi. Učinite to molitvom. To bi trebao biti aktivan kršćanski život. Posao se mora obaviti, ali možemo ga obaviti s Bogom u mislima.

Dugo se vozite na posao i s posla? Sve za Isusa!

Dijete vam ne može zaspati? Sve za Isusa!

Treba usisati cijelu kuću? Sve za Isusa!

Sastanak se oduljio? Sve za Isusa!

Pukla vam je guma? Sve za Isusa!

Sudoper je pun prljavoga suđa? Sve za Isusa!

Treba pripremiti večeru? Sve za Isusa!

Postali ste nemirni od jednih te istih dužnosti svakoga dana? Sve za Isusa!

Dijete već pet minuta izvikuje jednu te istu riječ? Sve za Isusa!

Opet morate raditi dokasno? Sve za Isusa!

Najbolja stvar kod ove vrste molitve je da nas ona priprema da budemo usredotočeniji i pozorniji onda kada doista imamo prigodu za pravu mentalnu molitvu. Vidjet ćemo da smo bili s Njime cijeloga dana, i da je vrijeme molitve ispunjenje onoga što je molitvi prethodilo. Možemo jednostavno biti u Njegovoj prisutnosti i blizu Njegove ljubavi. Vidjet ćemo da je On dovoljan i da je uvijek bio dovoljan.

„Više od svega, aktivna kontemplacija priprema put za ljubav. Poučava nas poslušnosti i poniznosti. Pokazuje čovjeku kako tražiti Boga u Njegovoj volji. Čini dušu pozornom na Božju prisutnost i Njegove želje. Uči nas razmišljati o Bogu, a ne o svijetu, željeti udovoljiti Bogu, a ne uživati u zadovoljstvima svijeta. Pokazuje nam kako vjerovati Bogu i potiče nas da Mu se sve više i više predajemo.” (Merton, „Što je kontemplacija?”)

Ako vam zamisli Thomasa Mertona i sv. Franje Saleškoga nisu dovoljne da to pokušate raditi, i Sveta Majka Crkva također potiče praksu aktivne kontemplacije.

„Djelomični oprost daje se vjernicima koji pri obavljanju svojih dužnosti i podnošenju životnih kušnji s poniznim povjerenjem uzdižu svoje misli k Bogu, dodajući, pa makar i samo u mislima – neki pobožni zaziv.” (Apostolska pokorničarnica, „Enchiridion oprosta”)

Znači, kada sljedeći put budete smeteni ili vam bude dosadno, sljedeći put kada se uhvatite kako želite neke stvari ili čast, a ne Boga i njegovu ljubav, sljedeći put kada zbog nekoga iskušenja počnete gubiti samokontrolu – zastanite. Počnite misliti na Boga. Molite usrdno za Njegovo milosrđe. Otvorite svoje srce Njegovoj milosti – povucite se u svoj unutarnji samostan. Bog vas tamo čeka da svoje ispunjenje pronađete u Njemu.

Izvor: National Catholic Register | Prijevod: Ana Naletilić

© 2022 EWTN News, Inc. Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje uredništva portala National Catholic Register.