Eng. genuflect: kasnolatinski genuflectere, od latinskog genu, koljeno, i flectere, savijati.
Datum: 1630.
1. a. savijati koljeno.
b. dodirnuti koljenom pod ili zemlju, naročito pri bogoštovlju.

Prvi put kad sam otišla na misu, dršćući i u strahu, bila sam šokirana kada sam vidjela ljude kako kleče. Usred Los Angelesa, usred dana. Osjećala sam se kao da sam naletjela na skupinu ljudi koji sjede na WC-u ili vode ljubav na javnom mjestu. Tamo vani, na otvorenom, za svakoga tko je slučajno ušao da vidi, tražili su pomoć. Priznavali su da ne znaju. Govorili su: “Klanjam ti se.”

Imam teoriju da je molitva odgovor samoj sebi. Sama činjenica da molimo znači da već primamo ono za čim naša srca žude – da se otvorimo stvarnosti, da se odmaknemo od izolacije prema zajedništvu, da umremo oslanjanju na same sebe, a oživimo u divljenju i tajanstvu. Priznajući svoju ranjivost solidarni smo sa svakom drugom bolesnom, slomljenom osobom, patnikom na svijetu. Pognute glave, uši su nam bliže srcu. Na koljenima smo iste visine kao djeca.

Jednom sam bila na katoličkoj duhovnoj obnovi, gdje se činilo da nešto nije u redu. Zašto nije bilo Isusova tijela na križu? Zašto su pokornički obred, zagovorne molitve, responzorijalni psalmi – psalmi! – bili izbačeni? Misa je bila dezinficirana i eutanazirana. Misa je bila uškopljena. Nakon nekog vremena sinulo mi je da ni u jednom trenutku tijekom mise članovi zajednice nisu kleknuli: nisu se naklanjali prije ili poslije mise, niti tijekom euharistijske molitve ili molitve „Jaganjče Božji” (kapela nije imala klecala, tako da nitko od nas nije mogao klečati, osim na podu).

Jednog sam se poslijepodneva ušuljala u kapelicu, zavirila ispod klupa i ugledala sićušne rupe na oba kraja, u kojima su nekoć držali vijke. Kao što sam i sumnjala, izvadili su klecala. Izvadili su klecala. Taj otpor klečanju, u kombinaciji s cijelom liturgijski razvodnjenom, inertnom atmosferom mjesta, učinio mi se uznemirujućim, pa čak i opasnim. Zašto smo bili tu nego da se klanjamo, da zahvaljujemo, da kleknemo pred Nekim većim od sebe? Koji ljubitelj Krista, prije ponovnog uprisutnjavanja raspeća, ne bi bio instinktivno potaknut da zauzme položaj žalosti, tuge, strahopoštovanja, hvale, drhtave molitve? Gdje je bila krv, tjeskoba, veličanstvo, uzvišeni paradoks, radost uskrsnuća?

Ja sam prva koja priznaje da ponekad pretjerano reagiram, ali mislim da je ovo ozbiljna stvar. Ja sam slaba, ali nisam toliko osjetljiva da ne mogu shvatiti da je Krist, u agoniji na križu, odraz ljudskog stanja. Ne treba me štititi od spoznaje da prije uskrsnuća slijedi dugo, bolno putovanje.

Klečim jer je netko drugi pristao reći, živjeti i umrijeti istinu. Klečim jer sam dugo klečala ni pred čim osim pred svojim očajničkim željama, usmjerenima na sebe, i živjela sam u vatri pakla. Klečim da zamolim za pomoć jer želim moći dočekati sljedeću dušu-brodolomca koja posrne, ošamućena i krvareći, na obalu.

Klečim jer znam da ću jednog dana – možda danas – umrijeti.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.