Pariz, 4. studenog 1921.

Prisustvovao sam kod benediktinki oblačenju novakinje. Liturgija veličajna: dojam kao da djevojče ide pod giljotinu, u smrt. Umire svijetu, postaje struna koja će pjevati na vijeke slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ući poput mudre djevice s užganom svjetiljkom u dvore Zaručnika. Valja svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, sve – iščeznuti sa zemlje, izgorjeti da zaista uđem sa što više bližnjih onamo gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetome, apostoli, mučenici, anđeli, djevice, Toma, Mahnić, Rogulja, svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse.

Kada su u staro doba ljude žrtvovali (Ifigenija) da umire Božanstvo, prisutne je prolazila jeza. Mlada, mudra benediktinka ulazi u zatvor da iz njega nikada ne iziđe. Prešla je prvi prag smrti koji vodi u nebo.

Stare poganske ceremonije su naslućivale velike misterije, kršćanstvo ih je tek ekspliciralo. Generalova kći napušta svijet, obučena kao bijela zaručnica, da ne utone. Post, jesti stojećki, ustati u tamnoj noći, studenoj sobi, križ naprtiti na leđa da se spasi pogani Babilon, tisuće prostitutki i razbludnika.

Bože, velik si, koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš članove znanosti, akademičare, političare koji stvaraju velike govore, a nisu spremni da žrtvuju ni najmanje od svoje udobnosti. Da, zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti ako želi da donese ploda. Kraljice Djevica, ulij ulje svetosti u njenu dušu i njeno tijelo. Neka miomiris izgarajuće žrtve napuni zemlju svojim parama.

Danas čovjek mora pročitati knjižnicu, a ljudi ne znaju da Crkva posjeduje ljepšu dramsku poeziju od svih mogućih Sofokla i Shakespearea.

Obred oblačenja osim ljepote teksta, ima tu prednost nad svjetskom dramatskom poezijom, što posljednja fingira nešto što je bilo, dok mi kod liturgije prisustvujemo samoj drami.

Oh, kako li su velike duše koje se posve odriču života! Adamovo sjeme je zgriješilo ne htijući slušati Boga, postalo je robom tijela koje je ispod čovjeka. Jedina poniznost uspostavlja poremećeni poredak: ne tražeći za se ništa, uništavajući sve u sebi što odvaja od Boga, nastojeći samoga sebe posve zaboraviti jest protuteža Adamova grijeha po kojem je on htio postati jednak Bogu. Koliko li je stotina tisuća djevica lijepih, zdravih, mudrih napustilo život, sreću, roditelje da se uzida u samostanu i da joj ime nestane. I danas generalova kći ostavi poput tih stotina tisuća svoga oca, dekorirana svakakvim medaljama, da nikada ne iziđe iz zidina ulice Monsieur.

Što li je mislila? Misterij života morao ju je dugo i dugo mučiti. Napokon je uvidjela da je najbolje, pošto je ovaj život samo predradnja, što prije započeti, pa makar s mnogo muke, onaj život koji će vječno trajati. Kod kuće je jedva čekala da što prije započne redoviti redovnički život jer su je svi mogući poslovi od toga odvraćali. Kada je prešla danas prag samostana, što li je mislila? Da će sada zapravo započeti prava priprava na onaj život. Nije li je obuzeo strah da bi se mogla priviknuti na samostanski život i ovaj joj postati navikom?

Oh da, morat će svim mogućim sredstvima da sama sebe búdi, da bude uvijek spremna na dolazak Zaručnika. Morat će joj ovaj život postati tako nemio, da želi čas da prijeđe preko drugoga praga koji vodi u samostan Neba.

Bože moj, daj da iščezne poganstvo u kojemu živimo.

Denise Chevilotte prije ulaska u samostan
Unutrašnjost samostana benediktinki u Parizu

Ovoj redovnici Ivan Merz nije znao imena niti se je kasnije više za nju zanimao. Pod dojmom toga oblačenja preveo je i objavio u hrvatskom katoličkom tisku cijeli crkveni obred oblačenja novakinja u samostanima sestara benediktinki. Kasnije je objavio kao poseban članak i ovaj svoj opis obreda kako ga je doživio u Parizu. Merz je završio svoj zemaljski život, a da nije znao što je dalje bilo s tom sestrom.  U svome Dnevniku Ivan je ostavio samo tri podatka: da je toj mladoj novakinji otac bio francuski general, da se njezino oblačenje dogodilo 4. studenog 1921. god. i da je to bilo u benediktinskom samostanu u ulici Monsieur u Parizu.

Na temelju ta tri podatka postulator za njegovu kanonizaciju o. Božidar Nagy, SJ, uspio je pronaći tu sestru 1979. god. u njihovu samostanu u Parizu. Tada se doznalo i njezino ime. Zvala se Marie Denise Chevillotte. Njezin se život odvijao točno onako kako je Ivan predvidio na dan njezina oblačenja. Nikada do tada ona nije bila čula za Ivana Merza pa joj je bilo veliko iznenađenje kada joj je postulator donio prijevod opisa njezina oblačenja kako je to bio doživio tada jedan mladi hrvatski student koji je tome obredu tada prisustvovao.

Sestra Marie Denise doživjela je duboku starost. Umrla je 24. X. 1991. u 90. godini života. Na njezinu pogrebu prigodom njena ulaska “u samostan neba” sudjelovao je postulator o. Božidar Nagy. Tom prigodom opatica samostana poklonila je za muzej Ivana Merza redovnički križ i krunicu s. Marie Denise gdje se danas nalaze kao dragocjeno svjedočanstvo jednoga vjernog Bogu posvećenog života kojega nam je sada već blaženi Ivan Merz tako približio ovim svojim tekstom.