Može se slobodno reći da postoji posebno kršćansko vrijeme. Kršćani žive u vremenu drugačije nego nekršćani. Prelazak na kršćanstvo uvijek znači i prelazak u novo vrijeme. To novo vrijeme je toliko drugačije da se uistinu radi o “kidanju”. Pavao govori o “nekoć” i “sada”: “Nekoć, kad niste poznavali Boga, robovali ste bogovima koji po naravi nisu bogovi. Ali sada, kad ste odabrali Boga – još bolje: kad je on vas odabrao – kako to da se vraćate nemoćnim i bijednim prirodnim silama i opet im hoćete biti robovi? Brižno slavite određene dane, mjesece, vremena i godine” (Gal 4,8-10). Pavao upućuje te riječi onima što su naginjali antičkoj astrologiji koja je razlikovala povoljne i nepovoljne dane. Za kršćanina je, naprotiv, vrijeme uvijek povoljno. Da je kršćansko vrijeme novo, ne znači da se staro, prirodno vrijeme izbacuje iz igre. Staro se ugrađuje u novo i preinačuje se, kao što se Stari zavjet pretvara u Novi, ili kruh u euharistiji u “istiniti kruh”, tijelo Kristovo.

Kršćansko se vrijeme od svakog drugog vremena razlikuje svojom posvemašnjom obilježenošću Isusovim vremenom. U kršćanskom vremenu nastavlja živjeti Isusovo vrijeme, ali ne tako da bi mu bilo posve identično. Postoji u Isusovu vremenu nešto što je posebno i karakteristično za Isusa. Ipak Njegovo vrijeme daje pečat i značaj kršćanskom vremenu. Želimo li znati kako da kao kršćani upotrebljavamo vrijeme, moramo  se zagledati u Isusov život i vidjeti kako je Isus živio u vremenu.

Kao što je za Isusa vrijeme bilo Očev dar koji mu je omogućio da izvrši svoje poslanje, ono je, za nas dar. One stvara vrijeme i daje ga nama. Vrijeme je dakle nešto dobro. Trebali bismo neprestano zahvaljivati za vrijeme koje smo dobili. Kršćanin zna da nad vremenom ne može gospodariti i da ga ne može prisvojiti. Kršćanin koji ima dvadeset godina nije siguran da će živjeti još pedeset. Svaki trenutak je milost. Vrijeme koje nam Bog daje uvijek je povezano s nekim zadatkom. Ono nije neka posuda koju bismo slobodno mogli napuniti ili ne napuniti. U Bibliji ne postoji prazno vrijeme. Riječ “vrijeme” ima uvijek dodatak koji upućuje na to zašto je vrijeme dano: vrijeme za jelo, za posao, vrijeme sjetve ili žetve. Ne postoji vrijeme koje bismo mogli “profućkati”. Prije svega, Bog nam je dao vrijeme, a to znači: ti trebaš nešto učiniti. Ili možda još bolje: ti trebaš nešto postati. U nebu nećemo biti besposleni. Veliki zadatak koji nas čeka jest molitva i pjesma Bogu: “Svet, svet, svet” (Otk 4,8). Ali postoje zadaci koje ljudi koji žive “u vremenu”, mogu izvršiti samo ovdje na zemlji. Bogu su potrebne ruke i noge, oči i uši, usta i jezici da bi se radosna vijest propovijedala i postala stvarnost. Ako se čovjek ne bi bio spreman staviti Bogu na raspolaganje, onda bi Bog na neki način bio nemoćan.

Ono najprepoznatljivije u kršćanskom vremenu jest totalna promjena kroz koju je vrijeme prošlo utjelovljenjem. Prije utjelovljenja ono je bilo samo vrijeme, vrijeme bez cjeline, podijeljeno na prošlost, sadašnjost i budućnost. Poslije utjelovljenja vrijeme je čudesno pomiješano s vječnošću. Bog je ušao u povijest, vječno je posijano u prolazno.  Može se kazati i obratno: vrijeme je ušlo u vječnost, povijest sada dotiče i Božji vječni život. Taj tajanstveni spoj vremena i vječnosti nije završen smrću Isusa na križu, nego se nastavlja u njegovim učenicima, koji žive od Njegova života. Svi mi koji smo čvrsto vezani uz vrijeme, jesmo i bića vječnosti. Živimo u vremenu, ali smo i iznad njega. Svaki kršćanin koji je u dubini svoga bića ukorijenjen u Krista, može reći kao i On: “Ja jesam” (Iv 8,58). Podijeljenost vremena na prošlost i budućnost, pri čemu je “budućnost ubojica svakog trenutka prošlosti”, nestaje kada se vratimo svojim korijenima. Vrijeme tada nije nešto što samo prolazi, nešto što je ograničeno i ubrzo završava, nego je ispunjeno vječnošću. Kršćanin zapravo nije nikad “okrenut vremenu koje je prošlo”. Ne postoji vrijeme koje je samo “prošlo”. Vječnost koja je ušla u vrijeme toliko ga prožima da mu ne dopušta da naprosto ode i izgubi se. Za kršćanina prošlost nije samo ono što više nije stvarnost, a ni budućnost nije samo ono što još nije stvarnost. U sadašnjost su uključene također prošlost i budućnost. Ovaj radikalni dualizam vremena i vječnosti, u kojemu vječnost predstavlja stabilnost, trajnost, cjelovitost, a vrijeme donosi nestabilnost, prolaznost i nepotpunost, pobijeđen je u kršćanskom vremenu. Vječnost stavlja svoj pečat na vrijeme. Pogledajmo to pobliže!

Prošlost je prisutna u sadašnjosti, ne kao destruktivna snaga, nego izvor radosti i zahvaljivanja. Prošlost se često doživljava kao nepopravljivo i nepovratno vrijeme promašaja. Odluke iz prošlosti ograničile su ili dokinule moje mogućnosti. Moj SADA formira se na grozan način od onoga što je bilo. Javlja se osjećaj kao da više nemam slobode jer sve što činim mora slijediti put koji je moja prošlost zacrtala. Moja prošlost postaje strana snaga: ne mogu biti svoj gospodar jer živim njenim terorom. Za kršćanina sve to izgleda drugačije. Sve negativno iz moje prošlosti oprošteno je i oproštenje je minus pretvorilo u plus. Mogu biti zahvalan svojim pogreškama i grijesima. Božje milosrđe oživjelo je u meni. Posljedice mojih grijeha, koje izvana nastavljaju utjecati na moj život i njime upravljati, pretvaraju se u Božju milosnu volju, koju ne moram mukotrpno tražiti nego mi je jednostavno dana. Nema više nikakva smisla pokušavati razvrstavati što se dogodilo u prošlosti ili praviti razliku između pozitivnog i negativnog. Sve postaje pozitivno, sve postaje milost. Kada pogledamo svoj život kršćanskim očima, sve biva pojašnjeno i protumačeno. Ostaje samo “Božje milosrđe”, a u čovjekovu srcu i na usnama: “Hvalite Gospodina, jer je dobar” (Ps 106,1).

Kada Terezija Avilska u jednom Pismu kanoniku Pedru de Castru y Neru piše o svojoj biografiji gdje iscrpno govori o svojim “grijesima” i nevjeri, kaže da je knjigu naslovila De las misericordias de Dios (O Božjim djelima milosrđa). Terezija iz Lisieuxa čini isto. Započinjući svoju “Povijest jedne duše”, piše: “Uostalom, činit ću samo jedno: glasno vježbati pjesmu koju ću ponavljati u vječnosti: Milosrđe Gospodnje (Les Misericordes du Seigneur).” U drugom kontekstu pripomenuo sam da Terezija tu donosi svoje svježe sjećanje, tj. sjećanje u kojem radije iznosi na vidjelo Božje djelo nego svoje grijehe i slabosti.

Moglo bi se također govoriti o kršćanskom sjećanju. Jer kršćanin, po definiciji, živi više u Kristu nego u sebi. Sjećajući se svoje prošlosti, ne sjeća se u prvom redu onog što je sam učinio, nego radije “Milosrđa Gospodnjeg”. Nije uopće važno je li naša prošlost kratka ili duga. Budući da mu je vrijeme prožeto vječnošću, kršćanin može mnogo naučiti i u nekoliko godina, a ne samo ako ima dug život. Terezija ismijava procjenjivanje iskustva prema starosti: “Od pamtivijeka ljudi običavaju iskustvo vrednovati prema starosti. To dobro znam. Već je kralj David u svojoj mladosti pjevao Gospodinu: Malen sam i prezren (Ps 119,141). Međutim, u istom psalmu ne boji se reći i ovo: Razumniji sam od staraca jer Tvoje čuvam propise (r. 100). Draga majko, vi se niste bojali jednog mi dana kazati da mi je Bog prosvijetlio dušu i dao iskustvo godina.” Svojoj sestri Marie du Sacre Coeur kaže o sebi, nekoliko mjeseci prije smrti, da je malo dijete koje ima duboke misli, “un bebe qui est un vieillard” (malo dijete koje je starčić).

Okrenemo li se k budućnosti, vidjet ćemo da je i ona sažeta u sadašnjosti. Budućnost nije nešto nepoznato zastrašno i prijeteće, što me može zgrabiti svaki čas. Ne, nego: “Znam komu sam povjerovao” (2 Tim 1,12), znam da je on stavio svoju ruku na mene i da me ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8,35). Ništa zlo ne može mi se dogoditi. Što je Bog započeo, to će i dovršiti. On je vjeran, on je moja stijena. Za čovjeka neprožeta evanđeljem budućnost je nešto čemu on ide u susret. Čovjek ide u pravcu budućnosti. On ju želi osvojiti i uhvatiti, “proizvoditi” i oblikovati. To je vidljivo iz izraza: misliti na svoju budućnost, ulagati u budućnost. Cijeli se život zapravo troši na osiguranje budućnosti. Kršćanin pak ne ide prema budućnosti, ona dolazi k njemu. Ne približava se čovjek Kraljevstvu Božjem, nego ono njemu (Mk 1,15, prema izvornom tekstu). U Očenašu ne molimo: “Dolazimo u Tvoje kraljevstvo”, nego “Dođi kraljevstvo Tvoje” (Adveniat regnuin tuum). Teolozi razlikuju između futurum i adventus. “Futurum” je budućnost sekulariziranog čovjeka, budućnost koja je velikim dijelom plod našeg nastojanja i truda. “Adventus” je naprotiv budućnost kršćanskog čovjeka, budućnost koja dolazi, koju ne stvaramo nego nam se daje odozgo. Mi se ne moramo laktati da bismo ušli u svoju budućnost, u Kraljevstvo Božje. Ono je kao sveti grad Jeruzalem “koji silazi od Boga s neba” (Otk 21,10).

Ne trebamo trčati za budućnošću. Ona sama dolazi k nama. Ne prijeteća budućnost, nego veličanstvena i blažena. Naša budućnost jest Bog. To bitno mijenja naše poimanje vremena i naš način života. Budućnost, čudesno, nije sva u budućnosti, nego je na neki način već uključena u sadašnjost. Kršćanska je nada neobična mješavina “već sada” i “još ne”. Bitno se već dogodilo. Mi smo pomilovani i već smo djeca Božja. Bog nas je već “uskrisio s Njim” (Kristom) “i dao nam mjesto na nebu” (Ef 2,6). Mi već živimo u posljednja vremena (1 Iv 2,18). Eshatološka su vremena već sada u tijeku. Molimo da Kraljevstvo Božje dođe, ali istovremeno znamo da je već došlo. Ono je među nama, da, u nama (Lk 17,21). Sadašnjost nije dakle točkica između prošlog vremena i budućnosti, trenutak koji nam stalno izmiče i nikad ga ne možemo kontrolirati. Ona je ispunjena i prošlošću i budućnošću. U njoj su sabrane sve dimenzije vremena. Dvije dimenzije opažanju nestvarne i neshvatljive (prošlost i budućnost), jesu potpuno zbiljske u sadašnjosti. Naše SADA utjelovljenje je Božjeg, vječnog, bezvremenog SADA. Sadašnjost je Božji “danas” o kojem govori poslanica Hebrejima (3,7-4,11). Vrijeme za kršćanina nije podijeljenost, nego cjelina i punina. Kada kao kršćani živimo u sadašnjosti, dobivamo sve odjedanput, “kako bijaše na početku, tako i sada i u vijeke vjekova”.

Iz svega toga proizlazi da je vrijeme trojstveno opečaćeno. Kao što postoje tri Osobe u Bogu, tako se i vrijeme pojavljuje u tri dimenzije. Prošlost odgovara Bogu Ocu. On je izvor, početak. On te stvorio, rodio i poslao. U njemu imaš svoje korijenje.

Budućnost se nalazi u Sinu. On se podudara svojim poslanjem, On je Riječ. Došao je skupiti razasuto (Iv 11, 52), da sve sebi podloži, da ponovo izgradi Očevo kraljevstvo. Ono što je učinio “jedanput za sve”, neprestano i potpuno objavljuje. On će doći suditi žive i mrtve. On je naša uzor slika, naša budućnost. Kao što Duh ujedinjuje Oca i Sina i jest ljubav koja ih povezuje, tako i sadašnjost povezuje prošlost i budućnost. Kao što je nekoć bio pravilo za Isusa, Duh je i tvoje pravilo svakog trenutka. On te nadahnjuje i konkretizira Očevo poslanje, iz trenutka u trenutak. Vješto se prilagođuje tvom sadašnjem stanju. Kao što teolozi govore o “circumincessio” triju božanskih Osoba koje proizlaze jedna iz druge i jedna u drugu ulaze, može se govoriti o “circumincessio” i glede triju dimenzija vremena. Prošlo, sadašnje i buduće vrijeme nalaze se jedno u drugom i prolaze jedno kroz drug. Sve je u svemu.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Vječnost u vremenu” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823.