Gospođo, bio sam silno obradovan kada sam primio i pročitao Vaše pismo. Volio bih da i moje obraduje Vas i ukloni tjeskobu koja se nastanila u Vašemu duhu nakon našega rastanka. Udostojao se Bog pomoći mi u tome.

Rekao sam Vam jednom, sjećam se toga vrlo dobro, da sam u Vašoj životnoj ispovijedi pronašao sve oznake istinske, valjane i temeljite ispovijedi te da nikada do sada nisam čuo ni jednu s kojom bih bio tako potpuno zadovoljan. To je živa istina, gospođo i draga sestro, i budite sigurni da se u ovakvim prilikama koristim vrlo preciznim izrazima.

Ako ste propustili nešto spomenuti u svojoj ispovijedi, razmislite jeste li to učinili sa znanjem i hotimice: u tome slučaju, bili biste svakako dužni ispovjediti se ponovno ako je ono što ste propustili ispovjediti bio smrtni grijeh ili ako ste u taj čas to smatrali smrtnim grijehom.

Ali ako je posrijedi bio samo laki grijeh, ili ako ga niste ispovjedili zato što ste zaboravili na nj, ili Vam je potpuno iščeznuo iz sjećanja, ne bojte se, draga moja sestro. Tada niste dužni – kažem Vam to svjestan opasnosti da će mi duša zbog toga možda gorjeti u paklu – ponovno pristupiti ispovijedi, već će biti dovoljno da s tim upoznate svoga stalnog ispovjednika. Ja Vam jamčim za to.

I opet, ne bojte se što niste bili revni koliko je bilo potrebno za Vašu životnu ispovijed jer, i opet Vam to vrlo jasno i sa sigurnošću kažem, ako je do toga došlo bez Vaše namjere, tada uopće nema potrebe da ponovno pristupate ispovijedi koja je doista uspješno obavljena te Vi u toj stvari možete biti posve mirni. Ako, pak, želite razgovarati o tome s ocem rektorom, on će Vam kazati isto; takav je, naime, stav svete Majke Crkve.

Pravila Krunice i Konopca ne obvezuju nikoga, ni pod vidom smrtnoga ni pod vidom lakoga grijeha, ni izravno ni neizravno; ako se ovih pravila ne držite, ne griješite ništa više no što biste griješili propustivši učiniti bilo koje drugo dobro djelo. Stoga, neka Vas to ne zbunjuje, već služite Bogu s radošću i slobodna duha.

Pitate me kojim se sredstvima morate služiti da biste stekli pobožnost i duševni mir. Draga moja sestro, na Vaše pitanje nije lako odgovoriti. Ipak, pokušat ću reći nešto o tome jer to od mene traži moja dužnost prema Vama. Ali dobro pazite što ću Vam reći. Krjepost pobožnosti nije ništa drugo doli opća sklonost i spremnost duše da učini ono što znade da je Bogu ugodno. Riječ je o onomu prosvjetljenju srca kojemu David kaže: “Ja kročim putem zapovijedi tvojih, jer si mi prosvijetlio srce.” Oni koji su jednostavno dobri ljudi kroče putem Božjim, ali pobožni ljudi trče, a kada su vrlo pobožni, lete. Sada ću Vam reći neka pravila kojih se morate pridržavati ako želite biti istinski pobožni.

Prije svega, potrebno je držati se općenitih Božjih i crkvenih zapovijedi koje vrijede za svakoga vjernog kršćanina. Bez toga ne može biti pobožnosti u svijetu. Toliko svi znamo. Osim općenitih zapovijedi, potrebno je također strogo se pridržavati posebnih zapovijedi koje svaki čovjek ima s obzirom na svoj poziv; tko god se ne drži ovih zapovijedi, ne prestaje biti u stanju grijeha i bit će proklet umre li u njemu, pa makar i mrtve uskrisivao. Tako je, primjerice, biskupima zapovjeđeno da posjećuju svoje ovce – da ih poučavaju, kore, tješe. Mogu čitav tjedan provesti u molitvi, mogu postiti cijeli život; ako se ne držim tih zapovijedi, izgubljen sam. Ako tko čini čuda dok je u braku, a ne vrši svoju dužnost prema ženi ili se ne brine za svoju djecu, “gori je od nevjernika”; ovo vrijedi i za druge staleže.

Ovih dviju vrsta zapovijedi moramo se strogo pridržavati i one moraju biti temelj naše ukupne pobožnosti, a ipak, krjepost se pobožnosti ne sastoji samo u tome da ih se pridržavamo, već da ih se pridržavamo sa spremnošću i voljko. Da bismo bili spremni pridržavati ih se, moramo razmotriti nekoliko stvari.

Prva je da Bog tako želi; i doista je razborito što vršimo njegovu volju jer smo na ovomu svijetu samo radi toga. Jao! Molimo ga svakoga dana da bude volja njegova, a kada za to treba nešto učiniti, eto nevolje! Često prinosimo sebe kao žrtvu Bogu, govorimo mu na svakomu koraku: “Gospodine, ja sam tvoj, evo moga srca”, a kada se on želi poslužiti nama, pobjegnemo kao sinje kukavice! Kako možemo kazati da smo njegovi ako nismo spremni uskladiti svoju volju s njegovom?

Drugo, moramo razmisliti o prirodi Božjih zapovijedi koje su blage, dražesne i ljupke – ne samo njegove opće zapovijedi, već i one posebne, koje se odnose na naš poziv. I što je, onda, to što Vam ih čini tako tegotnima? Ništa, doista, osim Vaše vlastite volje koja želi vladati Vama po bilo koju cijenu. Dotle one stvari koje bi možda priželjkivala kada ne bi bile zapovjeđene, nakon što su zapovjeđene, odbacuje.

Eva je između stotinu tisuća vrsta najukusnijega voća izabrala baš ono koje joj je bilo zabranjeno i, nesumnjivo, da je smjela jesti od njega, ne bi to bila učinila. Riječju, činjenica je da mi želimo služiti Bogu, ali ne po njegovoj, nego po našoj volji.

Šaulu je bilo naloženo da opljačka i uništi sve što pronađe u Amaleka. Uništio je sve osim najboljih ovaca i goveda; njih je poštedio i prinio ih kao žrtvu. Ali Bog je obznanio da je poslušnost vrjednija od najbolje žrtve. Bog mi zapovijeda da pomažem dušama, ali ja je, unatoč tomu, želim posvetiti kontemplaciji. Kontemplativni je život dobar, ali ne ako je protivan poslušnosti. Ne smijemo birati prema vlastitoj volji. Moramo željeti ono što Bog želi i ako Bog želi da mu služim u jednoj stvari, ne trebam željeti da mu služim u drugoj. Bog želi da mu Šaul služi kao kralj i vojskovođa, a Šaul mu želi služiti kao svećenik. Nema sumnje da je potonje izvrsnije od prvoga, ipak, Bog ne mari za to: želi da mu budemo poslušni.

Pogledajte samo ovo! Bog je dao manu Izraelovoj djeci, jelo vrlo ukusno, i gle! Njima ne treba mana, već čeznu za lukom i češnjakom egipatskim. Naša grješna narav uvijek iznova želi da bude po njezinoj, a ne po Božjoj volji. U mjeri u kojoj se manje povodimo za svojom vlastitom voljom lakše ćemo se pokoravati Božjoj volji.

Moramo uzeti u obzir da ne postoji poziv koji nam zbog nekoga razloga ne će biti mrzak, zagorčati nam život i biti nam odvratan. Uz to, zanemarimo li one koji se potpuno predaju Božjoj volji, svatko od nas bi spremno promijenio svoj položaj za položaj onoga drugoga: oni koji obnašaju biskupsku čast ne bi htjeli biti biskupi, oženjeni bi htjeli da nisu oženjeni, a neženje da su oženjeni. Otkuda dolazi ovaj posvudašnji nemir duša ako ne od stanovite odbojnosti prema sputanosti i od izopačenosti našega duha koji nas tjera da zamišljamo da je drugima bolje nego nama?

Ali sve izlazi na isto: svatko onaj tko nije potpuno pomiren, okrenuo se on ovamo ili onamo, ne će nikada imati mira. Onima kojima vlada groznica ni jedno mjesto nije udobno; ni četvrt sata nisu se zadržali u jednomu krevetu, a već žele biti u drugomu. Nije kriv krevet, već groznica koja ih muči kamo god se djenuli. Onaj kojim nije ovladala groznica samovolje, zadovoljan je sa svime, pod uvjetom da služi Bogu. On ne mari u kojemu ga svojstvu Bog upošljava, pod uvjetom da vrši božansku volju. Njemu je to svejedno.

Ali to nije sve: nije dovoljno da samo želimo vršiti volju Božju, već joj se, želimo li biti pobožni, moramo pokoravati s radošću. Ako mi nije dano biti biskupom, znajući ono što znam, ne bih trebao željeti biti biskupom, ali, budući da jesam biskup, ne samo što sam dužan izvršavati ono što ovaj tegoban poziv traži od mene, već sam dužan to izvršavati s radošću, moram u njemu nalaziti zadovoljstvo i veseliti mu se. Sveti Pavao kaže: “Neka svatko ostane pred Gospodinom u onome u čemu je pozvan.”

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku[/facebook]

Ne moramo nositi tuđi križ, nego svoj vlastiti, a da bi svaki od nas mogao nositi svoj vlastiti križ, naš Gospodin želi da se odreknemo samih sebe – to jest svoje vlastite volje. “Želio bih ovo ili ono”; “bilo bi mi bolje ovdje ili ondje”: to su napasti. Naš Gospodin dobro zna što čini. Činimo ono što on želi, budimo ondje gdje nas je postavio.

Ali, dobra kćeri moja, dopustite mi da Vam govorim po svomu srcu jer Vas toliko ljubim. Vi biste htjeli imati neku praksu po kojoj biste se ravnali.

Uz ono o čemu sam Vam rekao da razmišljate, svakoga dana – bilo ujutro prije ručka ili sat ili dva prije večere – razmatrajte o životu i smrti našega Gospodina; u tu svrhu koristite se knjigom kapucina Bellintanija ili isusovca Bruna. Neka Vam razmatranje traje samo pola sata, ne više od toga. Kada završite s razmatranjem, razmislite o poslušnosti koju je naš Gospodin pokazao prema Bogu, svome Ocu. Tada ćete vidjeti da je sve što je učinio učinio zato da bi izvršio volju svojega Oca; razmišljajući o ovome, trudite se što je moguće više prionuti uz Božju volju.

Prije nego što obavite ili se spremate obaviti stvari koje spadaju na vaš poziv, a Vama predstavljaju iskušenje, sjetite se da su sveci s radošću činili daleko veće i teže stvari: neki su od njih iskusili mučeništvo, drugi su bili izloženi prijeziru ovoga svijeta. Sveti Franjo i mnogi redovnici našega doba ne jednom su, nego tisuće puta, poljubili one zaražene gubom i osute čirevima; drugi su se povukli u pustinju; treći su otišli na galije i boravili ondje zajedno s vojnicima; sve su to činili da bi ugodili Bogu. A što mi činimo što je makar samo približno slično ovakvu životu ispunjenu poteškoćama?

Promislite često da sve što činimo biva istinski vrijedno po usklađenosti naše volje s Božjom voljom pa tako, kada jedem i pijem, ako to činim zato što je to Božja volja, miliji sam Bogu nego ako podnesem smrt bez te nakane.

Želio bih da često, tijekom dana, zamolite Boga da Vam podari ljubav prema Vašemu zvanju tako da poput svetoga Pavla, nakon što se obratio, uzmognete kazati. “Gospodine, što mi je činiti?” Želiš li da ti služim u najkukavnijoj službi tvoga doma? Ah! Smatrat ću se sretnikom. Pod uvjetom da ti služim, ne marim kakva će biti moja služba. A kada je riječ o onome što Vam na poseban način zadaje glavobolju, recite: “Želiš li da to učinim? Ah! Gospodine, iako nisam vrijedna da to učinim, učinit ću to drage volje”; na taj ćete se način uvelike poniziti. Oh, moj Bože! Kakvo ćete samo blago zadobiti! Veće, bez sumnje, nego što možete i zamisliti.

Želio bih da razmislite o tome koliko je mnogo svetaca bilo u Vašemu zvanju i staležu i kako su mu se oni prilagodili s velikim zadovoljstvom i odustajanjem od vlastite volje, kako u Novomu, tako i u Staromu zavjetu. Sara, Rebeka, sveta Ana, sveta Elizabeta, sveta Monika, sveta Paula i stotine tisuća drugih; neka Vas to ohrabri dok se preporučujete njihovim molitvama.

Dužni smo voljeti ono što Bog voli. On voli naš poziv; volimo ga i mi – ne dopustimo da nam duh zaokupe pozivi drugih ljudi. Izvršavajmo svoju dužnost; nikome njegov križ nije pretežak.

Spojite sa zadovoljstvom Martinu i Magdaleninu službu; revno vršite službu koju Vaš poziv zahtijeva od Vas; priberite se, prenesite se u duhu uz noge našega Gospodina i kažite: “Gospodine moj, bilo da trčim ili stojim na mjestu, sva sam tvoja, a ti si moj: ti si moj prvi zaručnik i sve što činim, činim iz ljubavi prema tebi, kako ovo, tako i ono…”

Vjerujem da ćete se, posvetite li svakoga jutra pola sata molitvi i polusatnomu čitanju neke knjige duhovnoga sadržaja autora kao što je, primjerice, Granada ili neki drugi koristan autor, zadovoljiti slušanjem jedne mise dnevno.

Uvečer ispitajte svoju savjest i molite cijeloga dana, kad god osjetite potrebu. Kada Vam vrijeme to dopušta, čitajte Duhovni boj; tu Vam knjigu najtoplije preporučujem. Nedjeljom i blagdanom uz misu možete slušati večernju (nemojte to shvatiti kao obvezu) i propovijed.

Ne propustite se ispovjediti svakoga tjedna, a i inače kad god vas progoni savjest. Što se pričesti tiče, ako to nije po volji Vašemu gospodinu suprugu, za sada ne prelazite granice onoga što smo utvrdili u Saint Claudeu: budite postojani i pričešćujte se u duhu. Bogu će, barem za sada, biti mila i sama spremnost Vašega srca.

Sjetite se o čemu sam Vam više puta govorio: iskazujte počast svojoj pobožnosti; učinite je vrlo privlačnom svima koji Vas poznaju, osobito svojoj obitelji; postupajte tako da svatko može kazati lijepu riječ o njoj. Moj Bože! Kako ste sretni što imate tako razborita i popustljiva muža! Trebali biste doista veličati Boga zbog sreće koju Vam je udijelio davši Vam ga.
Kada Vam se na putu ispriječi bilo kakva protivština, prepustite se u potpunosti našemu Gospodinu i utješite se znajući da je njegova naklonost samo za krjeposne i za one koji se trude to postati.

Što se ostaloga tiče, znajte da je moj duh uvijek s Vama. Bog zna da nikada nisam zaboravio Vas i Vašu obitelj u mojim nejakim molitvama; Vaš je lik duboko urezan u moju dušu. Neka Bog bude Vaše srce i Vaš život!

Franjo

Gornji tekst je izvadak iz knjige Život u radosti.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Bitno.net