Militia Immaculatae (M. I.) – Vojska Bezgrešne utemeljena je uoči blagdana svete Margarete Marije Alacoque, 16. listopada 1917. godine.

Bijaše to osobito teško vrijeme za Crkvu. U Rusiji su se, zahvaljujući uspjelu državnome udaru, 7. studenoga 1917. boljševici, na čelu s Lenjinom (Vladimir Iljič Uljanov), domogli vlasti. Ako je, s jedne strane, boljševička revolucija u sebi sadržala velik potencijal dobra, s druge je svoj bezbožni i revolucionarni materijalizam ubrzo pretvorila u otvoreni rat protiv vjere i Crkve. Razvikana demokracija proletarijata dovela je, između ostaloga, do nasilna gušenja svih oblika protivljenja te vršenja okrutnih pokolja i stravičnih zločina protiv čovječanstva.

U Italiji je pomutnja između politike i vjere, čak i od strane brojnih pripadnika Crkve, vječno nerazriješena “Questione Romana” (vojna okupacija papinske države od strane talijanskoga kraljevstva g. 1870.), zabluda kako totalitarnu politiku habsburškoga carstva, protivnu nacionalnim slobodama, podupire Crkva – navela brojne intelektualce, razne političke stranke te sve masonske lože na neprijateljski stav prema Katoličkoj Crkvi.

Upravo je te iste godine, 1917., masonerija slavila dvjestotu obljetnicu Velike lože Engleske, nastalu iz ujedinjenja četiriju disidentskih loža koje su djelovale u različitim dijelovima Londona.

Ta je činjenica za masoneriju bila od osobite važnosti jer je Velika loža Engleske u međuvremenu postala Velika svjetska matična loža.

U Rimu je 17. veljače, na dan smrti Giordana Bruna, organizirana velika masonska manifestacija. Masonska je povorka, na putu prema Brunovu spomeniku, prolazila ulicama talijanskoga glavnog grada te se dugo zaustavila na Trgu svetoga Petra, mašući pod papinim prozorom “crnom zastavom sa slikom svetoga Mihaela Arkanđela pod Luciferovim nogama”. Transparenti su veličali Sotonu dok je jedan od natpisa glasio: “Sotona će upravljati Vatikanom, a papa će mu služiti kao švicarska garda.”

Fra Maksimilijana Kolbea, studenta teologije na Međunarodnome kolegiju franjevaca konventualaca, smještenu u ulici S. Teodoro br. 42 podno brežuljka Palatina, duboko je pogodila bezbožna odvažnost masonâ te osjeća kako treba poduzeti nešto u obranu Crkve. Razmišlja o marijanskoj udruzi čiji će cilj biti obraćenje grješnikâ, osobito masonâ, kao i posvećenje svih kršćana.

Glavni je cilj bio oprijeti se toliku širenju bezbožnosti, pokretima neprijateljski nastrojenima prema Crkvi koji su bivali sve glasniji. Unatoč tome što je rat prolazio svoju najtežu fazu, nakon povlačenja iz Caporetta, činilo se kako neprijateljstvo nije usmjereno toliko protiv političkih neprijatelja, koliko protiv vjere, otvorenim i javnim protuvjerskim demonstracijama.

Maksimilijan je predložio sljedeće razmišljanje:

“Je li moguće da se naši neprijatelji toliko trude nadvladati, a mi da bismo ostali dokoni i zadovoljili se time da pojačamo molitvu, a da pritom ništa ne poduzmemo? Ne posjedujemo li jače oružje: zaštitu Neba i Bezgrešne Djevice? Ona koja je ‘bez ljage’, pobjednica i pokoriteljica svih krivovjerja, neće ustupiti prostora neprijatelju što podiže šiju. Ako pronađe vjerne službenike, poslušne njezinim zapovijedima, donijet će nove pobjede, veće od onih kakve smo ikada zamišljali.”

“Dakako”, nastavlja o. Maksimilijan s dubokom skromnošću, “Gospi nismo potrebni mi, ali se udostojala poslužiti s nama kako bi i nama pripao dio zasluga, a pobjeda bila utoliko veličajnija budući da je izvojevana uz pomoć siromahâ i sredstava koja su u očima svijeta toliko neprikladna jer je riječ o duhovnome oružju, što ga svijet ismijava i prezire.

Potrebno je da se, kao poslušna sredstva, predamo u njezine ruke, služeći se pritom svim dopuštenim sredstvima: riječima, širenjem marijanskoga tiska i čudotvorne medaljice te potkrjepljujući djelovanje molitvom i dobrim primjerom.

Stoga će sredstva marijanskoga apostolata biti upis u svetu Vojsku s nakanom vojevanja pod stijegom Bezgrešne, noseći čudotvornu medaljicu kao znak raspoznavanja te svakodnevno moleći kratki zaziv kojim se traži Gospina zaštita za sve nas a posebno moli za obraćenje masonâ koji su najgori i najnesmiljeniji neprijatelji Crkve. U očekivanju njezina daljnjega širenja odabrano je ime Vojska Bezgrešne.”

Cilj je odredio sam otac Kolbe: ‘globalno viđenje katoličkoga života u novome obliku, koji se sastoji u povezanosti s Bezgrešnom, našom svekolikom Posrednicom kod Isusa’’ (SK 1220)”.

Vojska Bezgrešna ima svoj znak, „municiju“, kako ju naziva Maksimilijan Kolbe. To je Čudotvorna medaljica. Mnogobrojne milosti Marija je posredovala onima koji su je s vjerom nosili.

Što se tiče o. Kolbea, stvari su jasne. U jednome članku iz 1937. godine, nakon što je podsjetio na apostolske ciljeve M. I., dodaje kako ona, po samoj svojoj naravi, prema svojim članovima vrši prije svega obrazovnu zadaću, vodeći ih tako prema svetosti: “Ona vodi još daleko onkraj obrazovanja čovjeka kako bi ga dovela do njegova puna samoostvarenja. Cilj je učiniti da svi postanu sveti. Nastojati oko djela obraćenja grješnikâ, krivovjeraca, shizmatika itd., no nadasve masonâ, kao i oko djela posvećenja svih, pod zaštitom i posredovanjem Bezgrešne.“

Za M. I. se nadalje kaže kako je opća i međunarodna udruga. Pridjev “opća” izražava nepostojanje granica u otvorenosti k pristupanju vjernikâ, kao i pozivanje na crkvene vrijednosti koje vrijede za svakoga kršćanina. Međunarodnost M. I. gotova je činjenica. Prisutna je na svim kontinentima te u gotovo svim narodima svijeta. Razlozi toga što je opća su višestruki. Najjednostavniji se pritom sastoji u već spomenutoj činjenici kako joj mogu pristupiti sve kategorije vjernikâ: svećenici, redovnici, laici; muškarci i žene, djeca, odrasli, starci, zdravi i bolesni; kršćani predani kontemplaciji, kao i oni posvećeni djelovanju (akciji). Ne samo to, već, ako netko pripada nekoj drugoj udruzi, može se otvoriti duhovnosti M. I. i primiti je u svoj život.

Kako i što se može raditi kao član Vojske Bezgrešne danas?

Cilj je Vojske Bezgrešne osvojiti čitav svijet, sva srca zajedno, te svako pojedinačno za Kraljicu neba i zemlje. Pružiti istinsku sreću sirotim nesretnicima koji je traže u prolaznim užitcima ovoga svijeta, piše sv. Maksimilijan.

Zamisao i nakana udruge koja ide za svetošću kršćana te obraćenjem neprijateljâ Crkve proizlaze i iz jedne druge velike ljubavi: one prema Crkvi. Otac Kolbe je duboko pogođen i rastužen zbog toga što Crkvu ismijavaju i progone njezini neprijatelji te zdvaja nad osrednjošću njezine djece.

S prolaskom godina, uključen u živi apostolat te sve više prosvijetljen o otajstvenim planovima Božjim, u kojima Bezgrešna Djevica ima temeljnu ulogu, o. Kolbe sve bolje objašnjava navedene ciljeve te iznosi i druge, dublje i općenitije: trijumf (pobjeda) Bezgrešne, slava Božja te puno ostvarenje njegova Kraljevstva, ujedinjenje i pomirenje čovječanstva.

U nešto se sažetijemu smislu cilj M. I. za oca Kolbea poistovjećuje sa samim poslanjem Bezgrešne i Crkve. Odatle njegov neumoran apostolski i misionarski žar za ostvarivanjem obraćenja svih ljudi Kristu. Dovođenja kršćana do svetosti. Postizanja da svi dođu do pune spoznaje Marijine uloge u planovima Božjim, unutar Crkve, kako bi na taj način svi dali svoj doprinos proslavi Boga i Bezgrešne.

O služenju masovnim medijima sv. Maksimilijan piše:

“Svako sredstvo, svaki najnoviji izum na polju strojeva ili radnih sustava, valja prije svega upotrijebiti u svrhu djela posvećenja duša preko Bezgrešne. Štoviše, ograničavajući što je više moguće osobne potrebe te živeći u najvećem siromaštvu, imat ćemo mogućnost koristiti najmodernija sredstva. Odjeveni u dronjke, sa zakrpanom obućom na nogama, ukrcavat ćemo se u najmodernije zrakoplove, ako to bude potrebno za spasenje i posvećenje još većega broja duša. To ostaje našim idealom.” (KS 1218)

“Uvesti Bezgrešnu u srca ljudi, kako bi Ona u njima podigla prijestolje Svojega Sina, privela ih k poznavanju Njega te ih zapalila ljubavlju prema Njegovu Presvetome Srcu” (SK 486).

M. I. je “udruga čiji članovi, s obzirom na poziv svih kršćana na osobnu svetost i evangelizaciju, kao i poslanje milosti Marije u Crkvi i svijetu, kao plod njezina savršena jedinstva s Duhom Svetim (usp. SK 634), prepoznaju u otajstvu njena Bezgrešnog Začeća žarište svoje duhovnosti, teologije i apostolata” (govor Pavla VI. prigodom beatifikacije o. Kolbea, 17. listopada 1971.).

“Žariti oko sebe, osvojiti duše za Nju, kako bi se pred Njom otvarala srca naših bližnjih te kako bi Ona proširila svoju vladavinu na srca svih onih koji žive u svim krajevima zemlje, bez obzira na razlike rase, nacionalnosti, jezika te također i u srcima svih koji će živjeti u bilo kojem povijesnom trenutku, sve do kraja svijeta: eto našega ideala.” (SK 1210)

Predanje Mariji i kršćanski život

“Posveta Bogu po Bezgrešnoj” (KS 1144), da se poslužimo teološki najispravnijim izrazom o. Kolbea, unaprjeđuje rast u ljudskim vrijednostima i kršćanskim idealima. Posebno nam pomaže pobijediti sebeljublje – najveću prepreku ostvarenju punine ljudske zrelosti i kršćanskoga poziva.

Poznato je iz psihologije kako je dijete posebno egocentrično. Sasvim zaokupljeno vlastitim potvrđivanjem, reagira samo na vlastite nagone i životne potrebe te odbacuje stvari i osobe koje nisu u funkciji toga.

S prolaskom godina zahvaljujući – među ostalim – i odgojnim naporima odraslih, dijete stječe sposobnost primjećivanja drugih, njihova uvažavanja, uklapanja vlastitih potreba u one ostalih; riječju – prijelaza s egocentrizma na altruizam, na ljubav.

Nismo u ljudskome smislu zreli ni u psihološkome odrasli sve dok nismo kadri ljubiti i suočiti se s naporima i trpljenjima iz ljubavi prema drugima.

Posveta Bezgrešnoj predstavlja izvrstan poticaj k psihološkoj zrelosti jer nas poziva na nadilaženje svakoga sebeljublja, posvemašnje sebedarje te nam kao uzor altruizma postavlja Presvetu Djevicu; onu koja je, začeta bez istočnoga grijeha, bila savršeno slobodna od svakoga sebeljublja. Štoviše, kao što smo već rekli, za o. Kolbea posvetiti se Bezgrešnoj znači težiti sve savršenijemu suobličenju s njom, postati “ona sama” (KS 556)

Još je jedna duboka ljudska težnja izmaći se raspršenosti i rascjepkanosti svakodnevnoga življenja prepuštena samome sebi kako bismo svoje odabire i djela usredotočili idealu koji našemu životu daje smisao i vrijednost.

Posveta Djevici, usmjeravajući naše napore k njezinu nasljedovanju, olakšava ostvarenje te težnje.

Predanje Mariji i kršćanski poziv

Sakrament kršćanske inicijacije par excellence, krštenje, čini da budemo “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga (…)” (1 Pt 2)

Drugim riječima, krštenje kršćanina uvodi u novi savez, čini ga djetetom Božjim i poziva da se suobliči samome Bogu: “Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!” (Lev 19,2)  te “naviještat[i] silna djela Onoga (…)” (1 Pt 2,9); riječju: apostolski djelovati. Sada ova dva pregnuća bivaju stavljena u središte i putem posvete Mariji. “Onaj tko se njoj posvetio uistinu savršeno, već je postigao svetost te što se savršenije daje voditi od nje u nutarnjemu (duhovnom) i vanjskomu (apostolska djelatnost) životu, to ima veće dioništvo u njezinoj svetosti” (KS 339). Jasno je, dakle, da će onaj koji velikodušno teži za istim ciljevima Djevice Marije i prema tim idealima u potpunosti usmjerava sve svoje snage i sposobnosti, u potpunosti odgovoriti na milost Božju i ostvariti poziv svakoga kršćanina na svetost.

Predanje Bezgrešnoj kao središnji element duhovnosti M. I.

Kolbeovski nauk o posveti Bogu po Bezgrešnoj usvojili su i novi Generalni statuti; napose je prepričan i ponuđen kao središnji element duhovnosti M. I.: “Duhovnost M. I. sastoji se u življenju posvete krštenja u svjetlu Bezgrešne, Otkupiteljeva dara. On je na Kalvariji dovršio prvi čin povjerenja kada je Mariju dao učeniku i učenika Mariji (usp. Iv 19,25–27). Učenikov je život označen prisutnošću Majke (usp. RM 45).

Otac Kolbe živio je životni odnos s Marijom na poseban način, shvaćen kao ‘preoblikovanje u nju’, kao ‘postajanje ona’ (KS 508), da bi postigao savršenije jedinstvo s Kristom. Podsjeća se nadasve na temeljni vid kršćanskoga života: krsnu posvetu. U krštenju Otac nas, po Sinovljevim zaslugama, čini svetima ulijevanjem Duha Svetoga i dioništvom u njegovu vlastitu životu. Ta prva i temeljna posveta što su je svi kršćani pozvani priznati i vršiti u M. I. se živi u svjetlu Bezgrešne. Posrijedi je ispravno ostvarenje onoga što sv. Maksimilijan nazivlje “posvetom Bogu po Bezgrešnoj” (KS 1.144). Otac Kolbe rijetko posvetu Bezgrešnoj izričito temelji na krštenju. Na stanovit je način to ograničenje našega sveca dok s druge strane možemo reći kako je taj temelj u redu stvari, budući da je sakrament krštenja i za sv. Maksimilijana u osnovi svakoga spasenja i posvećenja (usp. KS 1.203 i 1.279). Svaki put u kršćanskome životu nalazi svoj temelj u njemu. Stoga se i posveta Bezgrešnoj, kao i svaki drugi vid kršćanskoga života, ukorjenjuje u njemu te predstavlja razvoj, odnosno izraz toga prvog sakramenta.

Iskaz po kojemu je Bezgrešna dar Božji podsjeća na slične tvrdnje sv. Maksimilijana, osobito one u kojima svetac govori kako je Bezgrešna po sebi jednostavno stvorenje Božje te je sve ono što je u njoj iznimno isključivo besplatan i ljubavlju popraćen njegov dar (usp. KS 1292).

Vrlo je prikladno i podsjećanje kako Marijina prisutnost u životu svakoga učenika odgovara izričitoj Isusovoj volji, očitovanoj u uzvišenome času Križa, kada je Ivana povjerio svojoj Majci: “Ženo! Evo ti sina!”, a Mariju učeniku (Iv 19,25–27). Osobit vid pod kojim je sv. Maksimilijan živio i vojnicima Bezgrešne preporučivao predanje Mariji: predati se Mariji za o. Kolbea znači uzeti je kao uzor, sve do “preoblikovanja u nju”, “postajanja ona”, uvjeren kako suobličenje s Marijom, prvom i najsavršenijom učenicom Gospodnjom, olakšava i mistično suobličenje s Isusom. Ako je sve u M. I. usmjereno k postizanju “savršenijega jedinstva s Kristom“, postaje jasno kako marijanska dimenzija kolbeovske duhovnosti nije alternativna, paralelna niti pak konkurentna u odnosu na kristološku, odnosno općenito kršćansku duhovnost. U tomu se smislu dobro izrazio biskup Angelo Amato kada je napisao: “Marijanska je duhovnost jednaka kršćanskoj duhovnosti, prihvaćenoj i življenoj u svojoj sveobuhvatnosti ljubavi, djelovanja i posvećenja Trojstvenome Bogu. Njezina se bitna odlika sastoji u izričitu i trajnu – biblijski utemeljenu – odnosu što ga kršćanin u svome vjerskom bivanju doživljava s obzirom na Mariju, majku Isusovu, koja postaje njegovom učiteljicom, njegovim uzorom i njegovom djelotvornom pomoćnicom. Kršćanski se život natapa marijanskim krepostima, stavovima i utjecajima. Čitav život biva oblikovan po uzoru na Mariju te se od nje prima potpora, pomoć i prosvjetljenje. To, međutim, ne znači da se Blažena Djevica stavlja u središte dok se Isus i Trojstvo ostavljaju po strani. Obraćanje Mariji na tragu je njezina podređena, ali i djelotvorna, posredništva u milosnome životu (usp. LG 61). Marija preuzima karizmatičnu ulogu voditeljice k spasonosnome zajedništvu sa Sinom, u zajedništvu s Crkvom te uz sakramentalno posredovanje Crkve (usp. RM 44). Marijanska je duhovnost iskustvo suobličenja s Kristom po Marijinu primjeru i uz njezinu pomoć budući da je ona prva prošla taj put vjere te, kao Majka, pomaže djeci Crkve suobličiti se njezinu božanskome Sinu (usp. LG 62).”

Temeljna se odlika marijanske duhovnosti sastoji, dakle, u izričitu i trajnu obraćanju kršćanina Mariji, Majci Isusovoj, odabranoj za učiteljicu i uzor te zazivanoj kao pomoćnicu na putu suobličenja s Kristom.

Kratki film o sv. Maksimilijanu Kolbeu pogledajte OVDJE.

Vojska Bezgrešne | Bitno.net