Marijanska ukazanja fenomen su koji već desetljećima i stoljećima dotiče maštu velikog broja ljudi, bili oni vjernici ili ne. Ta velika i divna žena koja je u svojoj poniznosti primila Isusa, dotaknula je kroz povijest brojna mjesta, osobito u vrijeme velikih kriza, želeći donijeti Isusa u srca mnogih.

Mjesta poput Lurda, Fatime i Međugorja postala su poznata diljem svijeta nadilazeći kulturološke, rasne ali i religijske razlike. Pobožnost prema Mariji danas je možda i najraširenija pobožnost, radilo se o bakama koje nježno prebiru zrnca svojih starih drvenih krunica ili mladima koji pobožno hodaju prema “brdu Ukazanja” vjerujući da je Marija doista dotakla škrtu hercegovačku zemlju.

Međutim, u teškim trenucima i ta “najmoćnija žena svijeta” imala je pomoć, a njegovo ime bilo je Josip.

Kada su tražili prenoćište ili putovali u Egipat Josip je vodio i štitio Mariju. Njegovo nenametljivo, tiho postojanje možda ga je maknulo van našeg vidokruga, ali to ne umanjuje njegovu važnost, a kamoli snagu i moć.

I u svom proslavljenom životu sveti je Josip ostao nekako po strani, međutim u današnjem vremenu ugrožene muškosti, njegovo prisustvo i uzor postali su gotovo pa neophodni. To je prepoznala i Crkva pa je papa sveti Ivan XXIII. dodao sv. Josipa u prvu euharistijsku molitvu, a 2013. papa Franjo dodao je njegov spomen i u preostale euharistijske molitve.

Mnogima je nepoznata činjenica kako je kroz kršćansku povijest zabilježeno nekoliko slučajeva ukazanja sv. Josipa, premda ona nisu bila toliko česta kao ona njegove ljubljene.

Ukazanje u Cotignacu

Jedno od rijetkih ukazanja sv. Josipa koje ima službenu potvrdu Crkve dogodilo se 7. lipnja 1660., u blizini francuske planine Mount Bessillon, pokraj mjestašca Cotignac.

Dvadesetdvogodišnji pastir Gaspard Ricard tom je prilikom vodio stado na ispašu. Ubrzo, oko 13 sati, velika vrućina probudila je u njemu snažnu žeđ te se naslonio na jednu stijenu kako bi odmorio. Iznenada pred njega je stao visok čovjek, pokazao na obližnju stijenu i rekao: “Ja sam Josip, podigni onu stijenu i pij.”

Ricard je u nevjerici gledao veliki kamen te odgovorio kako je pretežak da ga sam pomakne no stranac je samo ponovio ono što je već izrekao. Mladić je poslušno pokušao podignuti stijenu te je, čudom, uspio, pronašavši izvor vode ispod nje. Iznemogao od žege i žeđi halapljivo je počeo piti, shvativši nakon što se napio kako je njegov dobročinitelj nestao bez traga.

svetište sv. josipa cotignac

Svetište sv. Josipa/Foto: Biskupija Fréjus-Toulon

Ricard je potrčao u mjesto i svima ispričao što se dogodilo, a tri sata nakon toga zajedno sa sumještanima vratio se na mjesto događaja samo da bi otkrio kako je na mjestu malog izvora sada bila ogromna količina vode. Kamen koji je Ricard pomaknuo nije uspjelo podignuti 8 sumještana. Josipa više nikada nisu vidjeli, ali njegova poruka je bila jasna. Kako je u svom pastoralnom pismu napisao mons. Gilles Barthe: “To je to! Ništa jednostavnije, ništa siromašnije od ovog ukazanja. Baš kao Evanđelje.”

Uskoro je u blizini izvora izgrađeno svetište u čast sv. Josipu koje stoji do dana današnjega. Svake godine mjesto posjećuje tisuće hodočasnike pijući i kupajući se u vodi koja po mnogim svjedočenjima ima čudotvorna svojstva.

Sam francuski kralj, Luj XIV., posjetio je to mjesto te dan na koji se ukazao sv. Josip proglasio nacionalnim praznikom. Također je cijelu Francusku, ali i samoga sebe odlučio posvetiti ovom šutljivom, ali velikom svecu.