TEMELJI DUHOVNOG ŽIVOTA

Ugled i slava pred ljudima obična su lažna do­bra koja nas ne obogaćuju

Oholosti ima svugdje po svijetu i svake vrste. Ima vladalačke oholosti, podaničke, plemeni­taške, prosjačke, učenjačke i seljačke. Pro­širila se kao kuga po svijetu od onoga vremena otkada je stara teta, zmija, zapisala našim roditeljima u knjigu rođenja: “Bit ćete kao bogovi.” Poniznost se upravo tome protivi.

shutterstock_201518798

Foto: Shutterstock.com

Rodoslovlje obitelji oholosti glasi ovako: prababa je sebeljublje, a njezina su djeca oholost i sjetilnost. Prvo dijete oholosti jest taština, blago stvorenje, no pomalo ludo; drugo je dijete častohlepnost, nemirno biće, jer želi da ga svi časte; treće je dijete pohlepa za vlašću; ne želi se nikomu pokoravati i želi biti nad svima, pravi je đavao u obitelji, pred njim nitko nije siguran pa ni sam Bog. – Svi imaju zajedničku obiteljsku crtu da se preko mjere i neuredno teže pokazati, pokušati i poduzeti više nego što mogu i jesu.

Osobita oznaka oholosti je samodo­padnost koja sama sebe obožava i sve sebi pripisuje. Oholost je uz to i osjetljiva, jer se uzrujava kod svakoga nepriznanja, kod svake sumnje i ukora, kod svakoga tobožnjega zapostavljanja. Nijedna biljka nije tako osjet­ljiva kao što je oholost osjetljiva na svoju čast. Misli da u punoj mjeri ima sve čemu se ljudi dive. Voli prigovarati i kritizirati i žive i mrtve. Oholost se zna nadimati do polubožanstva. Ohol čovjek zna sve i nitko ga ne može poučiti; gotov je čovjek i nitko mu ne može stati uz bok. Takvi polubogovi nisu rijetki na svijetu. Najviše ih ima među onima koji ne mare za Crkvu ni za Boga. Oholosti ima svugdje po svijetu i svake vrste. Ima vladalačke oholosti, podaničke, plemeni­taške, prosjačke, učenjačke i seljačke. Pro­širila se kao kuga po svijetu od onoga vremena otkada je stara teta, zmija, zapisala na­šim roditeljima u knjigu rođenja: “Bit ćete kao bogovi.” Ova nam se izreka neprestano vrzma po glavi.

Kći poniznost

Poniznost se upravo tome protivi. Njezina je baka umjerenost, a majka joj je skromnost. Poniznost ublažava i umiruje sve neuredne podvige oholosti, težnju za slavom i priznanjem i za nedopuštenom neovisno­šću. Ona teži za pohvalnim omalovažavanjem same sebe u sebi i pred drugima; o sebi misli skromno i voli kad i drugi o njoj tako misle i govore; izbjegava časti, šuti o sebi, strpljivo i veselo podnosi poniženja; ne ispričava se nego se ponižava iskrenim prizna­njem svoje slabosti i grješnosti tamo gdje tre­ba, osobito u ispovjedaonici. Njezino je junačko i glavno djelo ljubav prema poniže­njima.

Učiteljica, odgojiteljica, savjetnica i uvjet poniznosti jest spoznaja sama sebe. Ovakva spoznaja čovjeku pokazuje i poučava ga da sve dobro koje ima i čini jest dar Božji i Božje djelo a da sam ne može ništa nego griješiti. Kad ovo znamo, onda lakše shvaćamo sve što radi ponizna duša, razumi­jemo bolje i samu njezinu težnju za poni­ženjem. Srž, duša i osnovica poniznosti jest ispravno i razumno shvaćanje poniženja samoga sebe.

Koliko razloga imamo boriti se protiv oholosti pravom poniznošću!

Oho­lost je laž

Istinu posjedujemo samo kada smo ponizni, jer poniznost je istina. Vjerno ogle­dalo poznavanja sebe pokazuje nam da ni­šta nemamo od sebe nego sve od Boga. Oho­lost je laž, nepoštenje i krađa Božje časti. Bogu je oholost mrska, a razboritu čo­vjeku smiješna. Držimo li mnogo do sebe, znak je da su nam misli jako niske i ogra­ničene. Ta što je to ljudska čast?

Kako je važna poniznost za cijeli duhovni život! Sve ovisi o milosti Božjoj. Ako smo oholi, ne može nam Bog dati posebnih milo­sti, jer ga samo poniznost časti i jer bi nam Božji darovi bez poniznosti samo naudili i prouzročili nam još veću oholost.

Želimo li uopće živjeti čistim i krjeposnim životom, budimo ponizni! Svakodnevne pogrješke potječu najviše iz toga što nismo ponizni. Odakle zavist, ocrnjivanje bližnjega, nepo­slušnost, pomanjkanje skromnosti, osjetljivost, izbirljivost, nestrpljivost, uznemirenost kod rada i kod poteškoća, žalost, očajanje i zanemarivanje molitve? Sve nabrojene po­grješke i još mnogo drugih nestaju pred poniznošću. Kaže se da mali ljudi ne padaju duboko; oholost i umišljenost stoje pred pa­dom i često se ruše u bezdan sramote. Oho­lost je izvor svih grijeha, a poniznost osno­vica svih krjeposti; ona nije naj­uzvišenija krjepost, ali je najpotrebniji uvjet za svaki ispravan rad. Kako možeš uspješno napredo­vati, ako ne znaš ni tko si, ni što možeš? Oholica ništa od toga ne zna. Samo nas poniznost pomoću spoznaje sama sebe upućuje u to. – Tko ozbiljno želi činiti velika djela za Boga, neka ljubi poniženja, jer to su vrhunci poniznosti. Najteža je žrtva ljubiti i tražiti poniženja. To je razlučna crta između savr­šenosti i nesavršenosti. Oholost ljubi sama sebe i može se uspeti do mržnje prema Bogu, poniz­nost ljubi Boga i može se uspeti do mržnje prema samoj sebi. To je prava i savršena pobjeda, pravo poštovanje i proslava Božja u nama. Tek tada može Bog bez­uvjetno na nas ra­čunati, bez toga se ne može na nas osloniti. – Čist, krjepostan i svet život jest nagrada za poniznost.

Varavi plod častohleplja

Poniznost je na koncu vrlo važna za život i rad u zvanju kao i za mir i sreću u čitavu ljudskome rodu! Mnogi teže za visokim položajima, jer umišljaju da će na taj na­čin više raditi i širiti slavu Božju. A ipak je na dnu svih tih težnja častohlepnost kojoj valja udovoljiti. Ne uspiju li te težnje, ili uzmanjkaju plodovi takva rada, postanu ljudi zlovoljni te više nisu ni za što. Ovakvi ne mogu podnijeti da budu zakopani talenti. Čast Božja im je samo stremen za uspinjanje u njihovu častohleplju. Pođe li im za rukom domoći se visoka položaja, oholost im ukrade svu pravu zaslugu pred Bogom. Oholost i častohleplje kvare karakter, tresu nutarnjom srži čovjeka, ruše samostalnost, poštenje i ispravnost pred Bogom i pred lju­dima. To su “animalia gloriae” kako ih na­zivlje Tertulijan. Odakle u društvenome ži­votu nemir, nezdrave težnje i stremljenje k častima, neprijateljstvo prema svakoj vlasti, odakle sve bune i krivi nauci nego od oholosti, častohleplja i težnje za vlašću.

Kanimo se častohleplja i njegova vara­va ploda: slave pred ljudima. Ugled i slava pred ljudima obična su lažna i varljiva do­bra i ne obogaćuju nas. Ako prosjak pro­sjaka hvali, kakve li koristi? Tražimo svoju slavu pred Gospodinom čestitom poniznošću i nesebičnošću. Doći će vrijeme kad će nam se iskazivati čast; samo će to biti prava čast.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Objavljeno: 19. studenoga 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi