Tri napasti koje kršćanima otežavaju naviještanje Krista u svijetu

Isus je uzašao na nebo. Ostavio je nas kršćane, Crkvu, da u svijetu nastavimo njegovo djelo spasenja. Različiti su načini na koje to možemo činiti, ali svima im glavno obilježje treba biti služenje u ljubavi kakvom je Krist ljubio nas. Inače to nije njegovo djelo spasenja. Ljubav o kojoj je ovdje riječ je ljubav koja nikoga ne odbacuje i oko svih se trudi. Onaj tko je ima nastoji sve u ljubavi povezati u jedno, onako kako su Otac i Sin jedno. To je preduvjet toga da svijet doista povjeruje u Isusa i spasenje koje mi u njegovo ime propovijedamo.

Današnja liturgija je izdvojila jedan osobit način služenja u ljubavi kakvom nas je ljubio Krist. Taj osobit način je mučeništvo. Mučeništvo je najizvrsniji način služenja u Kristovoj ljubavi jer uz svjedočanstvo životom uključuje i svjedočanstvo smrću. Primjer mu je sv. Stjepan Prvomučenik i njegovo mučeništvo. Poistovjećen s Kristom i pun Duha Svetoga sv. Stjepan umirući ispovijeda vjeru: „Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu“. On umirući ne gubi nadu: „Gospodine Isuse, primi duh moj!“ I, što je osobito važno, on umirući ne odustaje od ljubavi prema svima, a osobito onima koji su odgovorni za njegovu smrt: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ Plod ovog svjedočanstva će biti obraćenje Savla u Pavla koji će i sam postati svjedok životom, osobito živom i pisanom riječju, a zatim i smrću, Isusa Krista i njegova evanđelja. Nadahnuto Isusovim primjerom služenja, mučeništvo sv. Stjepana je postalo ogledni primjer kršćanskog mučeništva, a kršćansko mučeništvo ogledni primjer svakog kršćanskog služenja. Bez elemenata koje u sebi sadrži mučeništvo sv. Stjepana, različiti tragični događaji izazvani nasiljem drugih ljudi kojih se često spominjemo, a neke i danas proživljavamo, ostaju tragedije, ali nisu mučeništvo. Mučenici nisu samo žrtve. Oni su puno više od toga. Oni nisu ni junaci. Oni su i svjedoci. Oni služe u ljubavi i svjedoče ljubav.

I mi smo pozvani na isto suženje u ljubavi, dakako na naš način. Ne trebamo se toga bojati. Od nas se, uglavnom i barem za sada, ne traži mučeništvo krvlju. Od nas se traži samo mučeništvo životom, odnosno svjedočenjem Isusa Krista i njegove ljubavi u svojoj svakodnevici. I što god više u tome uspijemo bit ćemo više jedno s Isusom i po Isusu s Ocem. I međusobno ćemo biti više jedno. I svojim ćemo životom moći više nastaviti Isusovo djelo spasenja, doprinoseći tome da i drugi, svijet, povjeruju u Krista i u njegovu ponudu spasenja. Važno je ipak izbjeći trima napastima kojima smo mi kršćani uvijek bili izloženi u vršenju naše zadaće da nastavimo Kristovo djelo spasenja u svijetu.

Prva je napast bijega od svijeta u svoj prilagođeni crkveni svijet, svijet svoje župe, kuće, kršćanske i molitvene zajednice i elite, svijet u kojemu sam na svome i osjećam se dobro. Da je Stjepan ostao samo u tom prostoru vjerojatno bismo ga poznavali samo kao ime, ali ne bismo poznavali plodove njegovog života i svjedočenja među kojima je i Pavao. A što bi tek bilo da je Pavao nakon obraćenja ostao povučen u Tarzu i nije se s Barnabom uputio u Antiohiju, a zatim skupa s njim odlučen od Duha Svetoga stavio na raspolaganje Crkvi za svjedočanstvo među poganima?

Druga je napast pokušaj prilagođavanja svijeta sebi, nametanjem svijetu svojih pravila i ne poštujući pravila svijeta u kojemu živimo, u našem konkretnom slučaju pravila pluralnog društva i sekularnog svijeta. Ovo danas u javnosti, rekao bih s pravom, često ostavlja dojam da je Crkva neprijatelj suvremenog svijeta, da ona nije konstruktivni čimbenik društvene zajednice. Svijet i društvene zajednice u kojima živi nisu za Crkvu nešto na drugoj strani, nešto protiv čega ili protiv koga se trebamo boriti. Svijet, kao i konkretne društvene zajednice kojima su i kršćani dio, su naše poslanje. Kršćanstvo nije i ne smije biti prisila, ono je i treba ostati ponuda. I to ponuda svima. Tako je to bilo i kod Stjepana i Pavla. Zato su oni mučenici i svjedoci, a nisu zlostavljači. Tako je to i kod nas danas, ne želimo li, pa i pod cijenu da budemo žrtve, biti zlostavljači nego mučenici i svjedoci.

I, konačno, tu je napast posvjetovnjačenja, odnosno odricanja od Kristovog sustava vrijednosti i onoga što propovijeda Crkva i prilagođavanje sustavu vrijednosti ovoga svijeta, njegovih interesa i različitih kompromisa, ali i jednako tako i različitih religijskih skupina, možda i unutar same Crkve, upregnutih u tko zna kakve i čije interese. O tome jasno govori Stjepanov stav, ali i cijelo Pavlovo djelo. Ovdje valja ponoviti misao koju sam spomenuo i prošle nedjelje o razlici između istina vjere i načinu na koji smo ih mi formulirali, odnosno o razlici između omota koji se može i treba mijenjati i biti usklađen s vremenom u kojemu živimo i sadržaja koji ostaje nepromjenjiv. Nažalost, mnogima je danas, valjda je to također dio vremena u kojemu živimo, postao važniji omot od sadržaja. Prva Crkva, zahvaljujući najprije sv. Stjepanu i njegovom svjedočanstvu, a zatim i svima drugima, osobito sv. Pavlu, uspjela je nadići tu opasnost. Zahvaljujući tome kršćanstvo je uspjelo nadrasti okvire židovske sekte i postati ponuda koju je bilo moguće i potrebno navješćivati ne samo do kraja zemlje, nego i do kraja vremena. Ozbiljno pitanje za svakoga od nas je što je s Crkvom našeg vremena, odnosno je li i ona sposobna, ostajući vjerna sebi i ne prilagođujući se interesima svijeta, bitni sadržaj vjere uskladiti s vremenom u kojemu živimo? To je pitanje na koje bismo svi mi, u Crkvi koja je sinodalna, zajedničkim sudjelovanjem u njezinom poslanju, trebali tražiti odgovor, polazeći dakako, ponajprije od samih sebe i svog poimanja Crkve i njezinog poslanja i svog iskustva.

Izbjegavanje ovih triju napasti nije još uvijek dovoljno da bismo mogli biti poput sv. Stjepana i sv. Pavla nasljedovatelji i svjedoci Isusa Krista i njegove ljubavi. Potrebno je i iz dana u dan rasti u ljubavi koja će nas poistovjetiti s Kristom i po njemu povezati u jedno s Bogom i njegovim planom spasenja za sav svijet, a potom i sa svima drugima, onima kojima nas on šalje ne da započnemo neko svoje spasenje, nego da nastavimo njegovo spasenje. Ljubav koja raste u nama, koja je plod Duha Svetoga koji je Ljubav, će nam pomoći živjeti ono što ispovijedamo i vjerujemo, odnosno biti autentični. A kad smo autentični, mi smo svjedoci. I kao svjedoci s vjerom u nadi i ljubavi mi možemo s uvjerenjem i iskreno reći, za sebe i svijet u kojemu živimo i kojemu smo poslani: „Amen. Dođi, Gospodine Isuse!“