Čovjek je duša i tijelo. U svakom djelovanju, govoru, nastupu, čovjek reagira kao duša i tijelo.

To se dvoje ne smije odvajati. A ipak su to dvoje potpuno različiti.

Duša oživljava tijelo, a tijelo je znak duše. Duša je izvor života, ona čovjeka spaja s vječnim Bogom. Duša istodobno povezuje i oživljava materijalno tijelo u čovjekovu osobnost. Tijelo ima svoje fizičke zakonitosti, duša ima duhovne ili životne zakonitosti. Tijelo se ravna po prirodnim zakonima, duša se ravna po zakonima savjesti. Tijelo stoga može imati zahtjeve koje duša ne može prihvatiti. Gladno tijelo ne pita je li hrana za kojom čezne ukradena ili ne, je li ona otrovna ili ne. Užitak jednako vapi za otrovom kao i za dobrom hranom. Požuda, naime, ne pita za moralnost i ispravnost, nego za ispunjenje. Ona reagira na prirodni, tjelesni, materijalni način ili po zakonima prirode.

Duša se, međutim, ravna po zakonima Božjim, po Božjim zapovijedima, po savjesti. Tijelo nije ni dobro ni zlo. Ono samo traži da se ispune njegove želje i da mu se dadne hrana kad je gladno. No, ako netko pokraj tebe umire od gladi, tada drugi zakon u tebi traži da ne ispuniš zakon tijela, nego zakon savjesti i duha, da radije ti ostaneš gladan, a dadneš onome koji umire od gladi. Ako je bolesnik pokraj tebe, onda tijelo traži da spavaš cijelu noć, međutim zakon duha kaže da trebaš bdjeti s ljubavi prema bolesniku. Zato su tijelo i duh u čovjeku često u sukobu, borbi i suprotnosti. Zato je čovjek često protiv prirodnog zakona očuvanja života spreman izgubiti ovozemaljski život, kako bi ostao vjeran savjesti, zakonu duše. lako se tijelo opire smrti, čovjek je za slobodu domovine spreman dati život, ako majci prijeti opasnost da umre pri porodu, majka je po zakonu savjesti i ljubavi većinom spremna dati i život da bi se dijete rodilo. Vojnik, videći da je ranjen njegov sudrug na fronti, iako bi htio sačuvati svoj život, osjeća da je daleko časnije ići spasiti život ranjeniku, makar u opasnost doveo i svoj život.

Drugim riječima, u čovjeku je važniji etički, moralni, duhovni i duševni život negoli njegov tjelesni. Budući da tijelo radi po zakonu kemije i fizike, po zakonu materije, a duša po zakonu duha ili po etičkom zakonu, njih se dvoje često međusobno suprotstavljaju. Da bi ostao čovječan, čovjek se mora ravnati po zakonu duha.

Čovjekova intima, sramežljivost, spolnost i erotika su s jedne strane materijalne, tjelesne, i stoga se vladaju po zakonu tijela, ali su s druge strane duhovne i duševne i stoga se vladaju po zakonu morala. Zato će se normalno događati da će požuda razdirati čovjeka i tražiti da se ispuni, ali će zakon duha u čovjeku zahtijevati da se ona ne smije ispuniti. Kad bi čovjek svaki put ispunjavao požudu svoga tijela i svoje spolnosti, postao bi nečovjek, bludnik i preljubnik, rob svakog poriva svoje strasti. A čovjek mora biti gospodar, a ne rob. On je etičko i moralno biće, a ne životinja ili materija. Stoga je na području spolnosti čovjek čist ako se vlada po zakonu etike, savjesti i morala. On je prljav, nečist i nečovjek ako se vlada samo po zakonu požude tijela i poriva. Sigurno je da odricanje od požude i poriva može biti bol i mučeništvo. No, istina je također i da je zapostavljanje etičkog i moralnog zakona u čovjeku daleko užasnije mučeništvo, nečovještvo, razaranje života i ljudskog društva i kidanje odnosa s Bogom. To su dvije borbe, dva mučeništva, a čovjek se mora opredijeliti. Ne možeš uživati u požudi, ako te tišti savjest.

Čovjek treba biti gospodar svoga tijela i svoje duše. Onda je čovječan i onda je dijete Božje i tek onda može uživati prirodu i sve što je Bog u nju stavio.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Liječiti brak i obitelj”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.