“U dane muke Gospodnje”, da započnem riječima himna sv. Križu, zaustavimo se na na sasvim osobitoj značajki Franjina duha: na pobožnosti prema Isusovoj muci. O ne, to nije bila neka i nekakva Franjina pobožnost. Ona je duboko oblikovala sav Franjin osjećaj i voljni život, i njegovu akciju i njegovu kontemplaciju. I to zapravo bije bila pobožnost prema Muci, nego pobožnost — prema Isusu Raspetome. Ili, ako bismo htjeli navesti nekoliko naslova: prema Ranjenom Isusu, prema Trpećem Isusu, prema Isusu Patniku.

I to bije bila samo pobožnost. Sv. Franjo se nastojao vinuti do supatnje. I to ne samo do srdačne supatnje, nego je najoštrijom pokorom i mrtvljenjem htio na sebi proživjeti boli Isusove; do te mjere da se Gospodinu svidjelo da tu želju i taj mar svoga Sluge nagradi jedinstvenom milošću i darom, darom svetih rana.

Razgovor i razmišljanje o toj značajki Franjina duha zapravo nema kraja. S koje god se strane počne govoriti o sv. Franji, opet i opet ćemo se navratiti na njegovu pobožnost prema Isusovoj muci i na njegovu žarku želju mu se suobliči. Ta mu je želja nadahnula molitvu koju je, prema svjedočanstvu brata Leona, izgovarao u plamenu duha na La Verni: “O, Gospodine moj, molim te da mi udijeliš dvije milosti prije nego što umrem: …da za svoga života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke muke… i da osjetim u svome srcu, koliko je to moguće, onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.” (CV, O svetim ranama).

Dok je razmišljao o Gospodinovoj muci, Franju je osobito dirao psalamski izričaj, što ga je doživljavao kao samu riječ trpećega Krista: “A ja sam crv, a ne čovjek — ruglo ljudima i prezir naroda.” (Ps 21, 7)  Franjo je za svoju pobožnost sastavio Mali časoslov Muke što ga je molio kroz veći dio godine. Složio ga je kao kiticu najdirljivijih psalamskih redaka. U Trećem času svoga Časoslova Muke Franjo je razmatrao napose Isusovo bičevanje i ruganje Isusu. “Ljudi me gaze… neprijatelji me moji satiru… smiju mi se svi koji me vide… postao sam ruglo svim susjedima svojim — strašilo poznanicima svojim…” Upravo posred tih psalamskih kitica čitamo i ovu najdirljiviju: “A ja sam crv, a ne čovjek.” Ta se slika Isusa, crva toliko utisnula u Franjinu dušu da je probila u jednoj od najljepših molitava koju je sricao u lavernskom zanosu, kako to u Cvjetićima svjedoči brat Leon: “Tko si ti, preslatki Bože moj! A tko sam ja, najneznatniji crvić i nekorisni sluga tvoj!”

Franjina je pobožnost oblikovala cijelo njegovo biće. I nije čudo što Toma Čelanski, kad govori o njegovoj ljubavi i poštivanju Božjih stvorova, spominje i njegovu pažljivost prema crvima: “Plamtio je ljubavlju prema crvićima, jer je čitao što je rečeno o Spasitelju: Ja sam crv, a ne čovjek. Zato ih je skupljao putem i stavljao na sigurno mjesto da ih stopala prolaznika ne bi satrla.” (1 Čel, 80) Ta se slika Isusa, crva sasvim na drugi način vraća u Franjinu Pismu svim vjernicima: “I pokažimo prema svojim tjelesima porugu i prezir jer smo svi zbog svojih grijeha bijedni i gnjili i odbojni crvi, kako kaže Gospodin po proroku: A ja sam crv, a ne čovjek…” (2P 9)

Jedan naš subrat, franjevac iz Vijetnama Norbert Nguyen-Van-Khanh, u svojoj disertaciji “Isus Krist u misli sv. Franje” zapaža kako Franjo navodi isti redak psalma da označi i čovjeka grešnika i samoga Krista. Zar to ne začuđuje? No, Krist je postao predmetom prezira i poruge jer je na sebi nosio sve grijehe svijeta. U Franjinu se duhu Krist, crv postovjetio sa svakim čovjekom grešnikom da preuzme naš grijeh, a nama daruje svoju nevinost.

No, ne smijemo pomisliti da je takvo razmišljanje i suživljavanje sv. Franju učinilo posve pasivnim supatnikom Kristovim. Naprotiv! Osjećao se crvom, zajedno s Kristom-crvom.

No, u to je vrijeme molio da bi u svome srcu i u svome tijelu osjetio onu silnu ljubav koja je Isusa potakla na vrhunsko djelo, djelo križevnog otkupljenja svijeta.

Ono je u isto vrijeme bilo i pasija (muka) i akcija. Stoga franjevačka predaja Franjinoj lavernskoj molitvi dodaje daljnje riječi: “Tko si ti, preslatki Gospodine, Bože moj, a tko sam ja, najneznatniji crvić i nekorisni sluga tvoj! Presveti Gospodine, htio bih te ljubiti, preslatki Gospodine, htio bih te ljubiti, Gospodine Bože. Predao sam ti cijelo svoje srce i svoje tijelo i vrlo želim još više učiniti za tvoju ljubav kad bih samo znao…” (Serafsko cvijeće, Zagreb 1959, str. 351.)

Franjo se poistovjećivao s Kristom, crvom da bi ga zapalila ona Kristova ljubav koja je spasila svijet. Goreći tom ljubavlju, Franjo bijaše i Seraf i Apostol.

Izvor: Hrvatska franjevačka provincija