Za naše moderne uši, natopljene raznoraznim slobodarskim idejama, nimalo nije ugodno čuti one Kristove riječi: Kad sve to učinite, recite: Sluge smo beskorisne. Učinismo ono što smo bili dužni učiniti! Sve nam to pomalo smrdi na robovlasništvo i tiraniju. Sluga se vratio s polja i onda mora posluživati svoga gospodara koji je cijeli dan ljenčario po ležajevima. O kako je to lijepo!

Na prvi se mah čini da Krist odobrava takav stav gospodara i prisiljava sluge da budu zadovoljni s činjenicom da robuju i tako imaju kruh i krov nad glavom. Moraju prihvatiti činjenicu da ih nitko ne pita za zdravlje i tako kuburiti dan za danom. Služiti i služiti i na kraju krepati.

Dobro, istine radi, Krist ne daje nikakav sud o slugama i gospodarima i društvenom poretku. On jednostavno uzima primjer iz života kakav zatječe u svakodnevici. Nije mogao uzeti neki primjer iz moderne demokracije ili iz neke druge kulture. Primjer koristi da kaže nešto što vrijedi za sve ljude, u svim vremenima. Što to vrijedi uvijek? Učinismo što smo bili dužni učiniti! Što su svi ljudi dužni činiti? Odgovor nalazimo kod sv. Pavla: Ništa jednom drugome ne dugujete osim da jedni druge ljubite! Poslanica Rimljanima! Dužni smo ljubiti jedni druge. Dužni smo ljubiti i točka! Taj dug nije nimalo malen. Štoviše, beskrajan je. Sve što napravimo izgleda beznačajno. Sluge smo beznačajne! Beskorisne! Ne možemo se maknuti od početka. Često nam se čini da idemo korak naprijed i dva koraka natrag. Takav nas osjećaj obuzima s onim ljudima koji su nam posebno bliski. Blizina nas tako često udaljava! Onemoćava. Hladi. Ukrućuje. Zamara. Unazađuje.

Pred tim dugom ljubavi svi ljudi oko nas su nam gospodari. Nisu bezveze sveti najmanje ljude na svijetu nazivali svojim gospodarima. Sv. Vinko Paulski držao se robom robova! Sveto ropstvo ljubavi! Dug ljubavi je ultramoderan! Svi danas govore o poštovanju svih (iz svake konzerve iskače riječ respekt!). Svi bruje o ljubavi za izbjeglice i hendikepirane. Svi smo postali osjetljivi na diskriminaciju onih manjinskih i ugroženih skupina. Prema svima nam je dug neizmjeran. Što god da smo učinili bili smo dužni učiniti! Nije to herojstvo niti je za neku pohvalu. To je neki minimum.

Istini za volju, nitko od nas ne ispunja taj minimum. Dug nam samo raste! Zato nam je Krist stavio u usta svakodnevnu molitvu: Oprosti nama duge naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim! Nismo dužno ljubili naše bližnje, a ni oni nisu ispunjali dužnu ljubav prema nama (uvrstimo ovdje i izvršavanje bračnih dužnosti!). Mi opraštamo njima njihov dug i molimo Onoga koji JEST LJUBAV, Oca nebeskoga, našega, da oprosti i nama. Doista smo sluge beskorisne. Ne činimo ono što smo dužni činiti. Zabavljeni smo sobom. Toliko nas samoljublje obuzima da se ne možemo niti okrenuti pošteno prema drugima, našim gospodarima, onima čiji smo mi robovi.

Moderno društvo nam je pojačalo Kristove riječi o beskorisnosti i dugu! Sada ih je još teže čuti! Ali, hrabro! Ljubav Oca nebeskoga prema nama ne gubi na snazi. Ona nas snažno goni na isplaćivanje duga ljubavi i oprašta nam sve naše dugove! Ona nam daje snagu da i mi opraštamo bližnjima neisplaćene dugove ljubavi!