Na putu križa, samo je prvi korak težak.

Strah pred križem je naš najveći križ.

Sve nam ide u redu ako dobro podnosimo svoj križ.

Postoje dva načina trpljenja: trpjeti da trpljenje ljubimo i trpjeti da to trpljenje ne ljubimo. Svi sveci su trpjeli strpljivo, radosno, i ustrajno, jer su ljubili patnju. Mi trpimo u srdžbi, bijesu i protivljenju jer trpljenje ne ljubimo. Kada bismo ljubili Boga, bili bismo sretni da možemo trpjeti iz ljubavi prema njemu, koji je patnju na sebe za nas uzeo.

Vi kažete da je teško? Ne, to je slatko i utješno, ugodno i usrećuje… Samo, treba ljubiti kada se trpi, i trpjeti s ljubavlju.

Tko prihvaća križ, preobražava ga. On možda susreće križeve, ali je zadovoljan da ih susreće. On ih ljubi, nosi ih odvažno. Križevi ga sjedinjuju s našim Gospodinom. Čiste ga. Oni ga oslobađaju od ovoga svijeta. Oni čupaju zapreke iz njegova srca i pomažu mu na životnom putu kao što most pomaže prijeći rijeku.

Većina ljudi okreće leđa križevima, i bježe od njih. Što više oni bježe od njih, toliko ih više križ slijedi.

Moramo ići za križem kao što lakomac trči za novcem.

Izgleda da kad ljubimo Boga, ne bismo trebali ništa imati nepodnosivoga, ničega što nas čini da trpimo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Ivana Marije Vianneya “Bog nas ljubi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.