Svakodnevno smo u borbi protiv sebe samih. To je nutarnji Getsemanski vrt, u kojemu se borimo, i pijemo kalež Božje volje za svoj život. To se očituje u našim grijesima, našim vezama, i događajima našega dana.

Hoćemo li tražiti Božju volju ili nećemo? Hoćemo li ljubiti kako On ljubi ili nećemo? Hoćemo li se predati Njemu ili nećemo?

Naša nam kultura govori da slijedimo svoje srce, ali to nije put do svetosti. Put do svetosti jest podložiti se Božjoj, a ne svojoj volji – u svakome trenutku svojega života.

To je lakše reći nego učiniti. Nailazimo na mnoge zaprjeke – i unutarnje i izvanjske – kojima se pokušava staviti našu odlučnost na kušnju. Nailazimo na mnogo poteškoća i u raspoznavanju Božje volje. Ponekad nam manjka potpore onih koji nas okružuju. Ponekad nam nitko ne vjeruje, i odbacuju nas. Ponekad nas neprijatelj zavarava da je anđeo svjetla, i odvede nas na puteve koji nisu naš pravi put.

Spoznaja volje Božje za nas mora se roditi iz svakodnevne molitve, primanja sakramenata, redovitoga posta i žrtvovanja. Moramo imati otvoreno srce, koje ne postaje okorjelo onda kada naiđe na otpor ili preprjeke, što će se sigurno dogoditi. To je zapravo jedno od najvećih iskušenja s kojima se suočavamo. Ne možemo slijediti Božju volju ako se udaljimo i zatvorimo od Njega ili od drugih ljudi, niti se smijemo obeshrabriti ili zapasti u očaj.

Na putu će biti trenutaka kada ćemo se obeshrabriti. Upravo u tim trenucima moramo ići naprijed u vjeri i nastaviti naprijed, čak i ako je naš put zaklonjen i zamračen pred našim očima. Moramo vjerovati u svjetlost koju smo imali u utjesi kako bi nas vodila u našim razdobljima nutarnje bijede.

Kako bismo hodili u Božjoj volji, moramo čvrsto odlučiti podložiti se svemu što On traži od nas. Moramo vjerovati u sve što On traži od nas. Da, činit ćemo pogrješke. Nećemo uvijek dobro shvatiti Božju volju, ili naš trenutak neće biti usklađen s Božjim. Naš odnos prema drugima u vezi s Božjom voljom također je važan. Neki će sumnjati u Božju volju i ignorirati je, odbijati, ili od nje bježati. Mi moramo ostati postojanima.

Svi su sveci razumjeli da njihov život ne može biti samo njihov. Nisu mogli slijediti svoje srce. Morali su slijediti Boga. Sveta Faustina imala je trenutak – o kojemu je pisala u svojemu Dnevniku – kada je potpuno shvatila Božju volju, i znala da je više ne može izbjegavati:

„1. ožujka 1936. Danas sam za vrijeme svete mise iskusila neobičnu silu i poriv da započnem ostvarivati Božje želje. Tako sam jasno razumjela stvari koje Gospodin traži od mene da bih lagala kada bih rekla da ne razumijem što Bog zahtijeva od mene, jer Gospodin mi je tako jasno i određeno dao do znanja što je Njegova volja da nemam ni tračka sumnje o tome. Shvaćam da bi bila najveća nezahvalnost imalo više odgađati ovaj pothvat što ga Gospodin želi ostvariti radi svoje slave i dobrobiti velikoga broja duša.”

— Sveta Faustina, Božansko milosrđe u mojoj duši: Dnevnik svete Marije Faustine Kowalske, 615.

U životu svakoga od nas postoje trenuci kada Božja volja postane jasnom. Počnemo shvaćati što On u konačnici traži od nas u našemu pozivu ili poslanju koje nam je dao. Upravo u tim trenucima jasnoće mi se često čvrsto obvežemo na Njegovu volju i plan. U nas bude ulivena velika ljubav prema Bogu i našemu bližnjemu. To može prilično brzo nestati kada na putu naiđemo na poteškoće i preprjeke. Zato nam je najvažnije nešto što je sveta Faustina dalje zapisala u ovome odlomku iz svojega Dnevnika:

I On koristi mene kao bijedno oruđe kojime će ostvariti svoje vječne planove milosrđa. Uistinu, kako bi nezahvalna moja duša bila ako bi se imalo više odupirala volji Božjoj. Ništa me više neće zaustaviti, bili to progoni, trpljenja, ruganje, prijetnje, zaklinjanja, glad, hladnoća, laskanje, prijateljstva, nevolje, prijatelji ili neprijatelji; bile to stvari koje doživljavam sada ili koje će doći u budućnosti, ili čak i paklenska mržnja – ništa me neće odvratiti od činjenja volje Božje.”

Sveta Faustina razumjela je da će, ako ispije kalež koji je Gospodin želio da ispije, trpjeti. Ona je dala svoj pristanak, svoj fiat, Božjoj volji, znajući koliko će je to koštati. Mi često – budući da živimo u udobnosti, sigurnosti, a često smo sentimentalni u vezi s vjerom – nismo svjesni da će nas život u skladu s Božjom voljom koštati. Mora nas koštati sve, pa čak i ruganja i prijezira od strane onih koje volimo.

Božja volja često nas vodi putevima koje ne razumijemo u potpunosti. Bit će trenutaka kada ćemo morati reći ili učiniti teške stvari, zbog kojih će nas ljudi čija su srca okorjela mrziti, ili nas odbijati. Činiti volju Božju jest prihvaćati to da moramo s Bogom ići Putem križa. To je put kojime su sveci hodili prije nas. Kada se osjetimo posve napuštenima od ljudi oko sebe, možemo se osloniti na primjer svetaca.

Također moramo prihvatiti svoju vlastitu slabost i nesposobnost da išta iz Božjega plana učinimo sami. Nesposobni smo išta učiniti bez Njega. Bit će stvari koje će On tražiti od nas kako bi posvetio nas i ljude oko nas, a koje mi nećemo razumjeti. Morat ćemo na putu izdržati i duševnu muku i mnoge poteškoće. To ne znači da neće biti razdoblja radosti – bit će ih – ali mi smo krajnje slabi, i vremena kušnje često dođu uz iskušenja da odustanemo od onoga što se traži od nas. Sveta Faustina podsjeća nas u čemu se u konačnici mora nalaziti naša snaga:

„Ne računam na vlastitu snagu, nego na Njegovu svemoć, jer budući da mi je On daomilost da upoznam Njegovu svetu volju, dat će mi i milosti da tu volju ispunim.”

Moramo vjerovati da, ako je ono što se traži od nas uistinu od Boga, On će nam sigurno dati milosti koje nam trebaju kako bismo ustrajali. On ne obećava da ćemo uspjeti. Jednostavno nam obećava da će biti s nama u svemu što traži od nas. Mi moramo nastojati biti vjerni, a onda kada nismo, obratiti se Njemu u sakramentu pokore.

Kako bismo postali svecima, moramo željeti Božju volju više od svoje. Većina nas još nije došla dotle. Naša su srca na neki način i dalje okorjela od grijeha, od našega ega, i od stavljanja naših odnosa s drugima iznad Boga. Moramo Ga preklinjati za snagu i milost da idemo kamo možda ne želimo ići. Moliti Boga da nam ulije veću ljubav prema Njemu, kako bismo mogli vjerno služiti Njemu i drugima, ma koliko god to koštalo. Ako ne poznajemo Božju volju, onda je moramo bez prestanka tražiti. To je jedini put koji u konačnici vodi do Njega.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.