Suvremenom čovjeku potrebna je tišina i samoća, potrebna je pustinja.

Potrebna nam je tišina da možemo biti Kristovi svjedoci današnjem svijetu u kojemu se postavljaju neprekidni zahtjevi vezani uz našu cjelokupnu osobu. Ako treba da smo uvijek dostupni – ne samo fizički, već i svojom empatijom, suosjećajnošću, prijateljstvom, razumijevanjem i beskrajnim milosrđem – potrebna nam je tišina. Kako bismo mogli pružiti radosno i neumorno gostoprimstvo – ne samo krov nad glavom i hranu, već i svoj srce, tijelo i dušu – potrebna nam je tišina.

Istinska tišina jest potraga čovjeka za Bogom.

Istinska tišina jest viseći most koji duša, koja voli Boga, gradi kako bi prešla mračne, zastrašujuće jaruge vlastitog uma, čudnovate ponore iskušenja, bezdane svojih strahova koji su prepreka na putu prema Bogu.

Istinska je tišina govor onih koji ljube. Samo ljubav poznaje njezinu ljepotu, puninu i potpunu radost. Istinska je tišina zatvoren vrt, jedino se u njemu duša može susresti sa svojim Bogom. To je zapečaćeni zdenac, koji samo On može otpečatiti da utaži beskonačnu žeđ koju duša osjeća prema njemu.

Istinska je tišina ključ neizmjernoga gorućeg srca Božjeg. Ona je početak božanskog udvaranja, koje će završiti tek u neizmjernoj, stvaralačkoj, plodonosnoj tišini punoj ljubavi, u tišini konačnog sjedinjenja s Ljubljenim.

Da, takva je tišina sveta, to je molitva nad svim molitvama. Istinska tišina vodi do konačne molitve, molitve u stalnoj prisutnosti Božjoj, do vrhunaca promatranja – kontemplacije u kojima duša, koja je konačno u miru, živi prema volji onoga koga ljubi potpuno, do kraja.

Takva će se tišina tada preobraziti u milosrđe koje se prelijeva služeći bližnjega, ne razmišljajući o cijeni. To će milosrđe uvijek, na svakom mjestu svjedočiti za Krista. Ta će raspoloživost postati predivna i lagana jer će u svakoj osobi duša vidjeti lice svoje Ljubavi. Gostoprimstvo će biti duboko i stvarno jer srce koje prebiva u tišini istodobno je srce ispunjeno ljubavlju. A srce ispunjeno ljubavlju jest hospicij, sklonište za svijet.

Ta tišina nije isključiva povlastica muških i ženskih samostana. Ta jednostavna, molitvena tišina može i treba da je tišina koja pripada svim ljudima. Ona je dostupna svakom kršćaninu koji ljubi Boga, svakom Židovu koji u svojem srcu čuje odjek glasa Boga koji je govorio po prorocima, svakome čija se duša uzdigla u potrazi za istinom, u potrazi za Bogom. Jer ondje gdje je buka – nutarnja buka i nered – ondje nije Bog!

Pustinje, tišina i samoća nisu nužno mjesta, već su stanja uma i srca. Takve se pustinje mogu pronaći usred grada, u svakom danu našeg života. Samo ih treba potražiti i shvatiti svoju golemu potrebu za njima. To će biti malena samotišta, malene pustinje, sićušni spremnici tišine. Ali iskustvo koje će donijeti, ako se odlučimo ući u njih, može biti jednako sveto kao pustinja po kojoj je sam Gospodin hodao. Naime, Bog je onaj koji posvećuje samoću, pustinje i tišine.

Pomislite na samoću tijekom večernjeg hodanja od podzemne željeznice ili autobusa do svoje kuće. Tada su ulice mirnije i prolaznika je malo. Pomislite na samoću koja vas dočekuje kad ulazite u svoju sobu da skinete odijelo koje nosite u uredu ili na poslu i odjenete nešto udobnije, što nosite kod kuće. Pomislite na samoću kućanice, koja je sama u svojoj kuhinji i pije šalicu kave prije početka dnevnog rada. Pomislite i na samoće koje nam pružaju skromni poslovi poput spremanja kuće, peglanja i šivanja.

Jedan od prvih koraka prema samoći jest odlazak. Da biste otišli u pravu pustinju, trebali biste do nje putovati zrakoplovom, vlakom ili automobilom. No, mi ne primjećujemo „male odlaske”, kojih ima puno u svakomu našem danu. Takve „malene samoće” često su odmah iza vrata koja možemo otvoriti, ili u malenom kutu u kojemu se možemo zaustaviti i pogledati drvo što je nekako preživjelo snijeg i prašinu gradske ulice. Tu je i samoća automobila u kojemu se vraćamo s posla, vozeći u koloni, u gužvi na autocesti. To također može biti „trenutak odlaska” u pustinju, tišinu, samoću.

No naše srce, um i duša moraju biti usklađeni, moraju biti ispunjeni čežnjom. Moraju i biti svjesni tih trenutaka samoće koje nam Bog daje. Da budemo na taj način usklađeni, moramo izgubiti svoje praznovjerje o vremenu. Pojam vremena Bogu je smiješan. Ukoliko su naše duše otvorene Bogu i njemu na raspolaganju, on njih može pozvati sebi, promijeniti ih, uzdignuti i preobraziti u jednom trenutku! Bog može reći nekome tko vozi automobil u koloni: „Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit’ srcu” (Hoš 2,16).

Nema samoće bez tišine. Istina, tišina je ponekad izostanak govora – ali ona je uvijek čin slušanja. Nedostatak buke (u kojem nema našega slušanja Božjega glasa) sam po sebi nije tišina. Dan ispunjen bukom i zvukovima može biti dan tišine ako nam buka postane odjek prisutnosti Božje, ako su nam zvukovi Božje poruke i poziv. Kad smo ispunjeni samim sobom, ostavljamo tišinu iza sebe. Kad ponavljamo skrovite Božje riječi koje je on ostavio u našoj nutrini, naša tišina ostaje netaknutom.

Gornji tekst izvadak je iz knjige službenice Božje Catherine Doherty “Pustinja” nakladnika “Novena” u biblioteci “Stella Maris”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.