Ali postoji i zla šutnja, o kojoj ćemo sada reći nekoliko riječi. To nije šutnja zajedništva, nego šutnja egoizma, nijemost i tupost duha. Radi se o šutnji koja ne izvire iz zajedništva, nego iz vlastite zatvorenosti te razara zajedništvo: “Kao što postoji brbljanje kao pretjerivanje u govorenju, tako je i nijemost pretjerivanje u šutnji. Nijemost je jednako loša kao i brbljavost. Tu je šutnja postala bezizlaznom, okoštala je i sasušila se te čovjeka zatočila kao da je u tamnici.” Stoga su važne riječi jer se riječima razotkrivamo, priopćujemo i darujemo. Riječima se razlikujemo, ali takvim riječima koje bi ponovno trebale voditi šutnji, tj. zajedništvu. Sv. Grgur Veliki u svojem “Pastoralnom pravilu” upozorava na neprimjerenu šutnju ili šutnju bez mjere, koja je opasna za duhovni život. Grgur misli na šutnju kao podnošenje nepravde. Onaj tko nikada ne govori o nepravdi, koju je podnio, ta nepravda u njemu stvara sve veću bol koja ga iznutra izjeda i uništava. Stoga Grgur prekorava takvu neprimjerenu šutnju te savjetuje onima koji nikada ne govore o pretrpljenoj nepravdi da opominju one koji su im nanijeli nepravdu. Tako će biti korisni ne samo sebi, nego i drugomu, jer “se lijekom govora postiže zdravlje obojice”: prvi će se osloboditi nutarnje boli, a drugi će, zbog opomene, postati svjestan nepravde koju je učinio.

Zla je šutnja i ona u kojoj  nas određene diktature, određeni sustavu prisiljavaju na šutnju, oduzimaju nam slobodu govora i izricanja vlastita mišljenja. U tom je kontekstu zla šutnja također i ona u kojoj se više ne usudimo u “pareziji”, a to znači hrabro i slobodno govoriti istinu, što košta da košta, već se povlačimo u šutnju i time puštamo da laž, neistina vladaju svijetom ili Crkvom. Takva šutnja nije Bog mila, protiv takve šutnje istinski vjernik pozvan je, poput proroka, biti “glas koji viče u pustinji”. (Mt 3,3) U tom kontekstu treba reći da je posebice zla i opasna ona šutnja spram patnje drugoga, patnje koja je posljedica nepravde, nasilja. Takva bi šutnja samo podržavala isto zlo, odnosno takva je šutnja izravno sudioništvo u istom zlu. Stoga, u takvim slučajevima kršćani ne smiju šutjeti, moraju biti “glas koji viče u pustinji”.

Također postoji i neplodna šutnja, kod koje čovjek šuti usnama, ali nastavlja i dalje brbljati srcem: “Tako imamo čovjeka koji se čini da šuti, ali njegovo srce osuđuje druge. Taj čovjek zapravo govori neprekidno. A opet imamo čovjeka koji govori od jutra do večeri, a ipak čuva šutnju, tj. ne govori ništa beskorisna.”

Isto tako postoji i šutnja kao izričaj moći nad drugima. To se posebice odnosi na one koji su na vlasti, bilo u Crkvi, bilo u društvu. Sjećam se jedne osobe kod koje je uvijek zavladao potpuni muk, tajac, šutnja, nakon što sam izrekao svoje mišljenje, stav. Stvorilo se nepodnošljivo ozračje, riječi koje sam izgovorio kao da su se razbile u komadiće. Udarajući u taj zid šutnje, kao da su otišle u prazno. Čudan osjećaj prezrenosti i poniženosti. Ta je osoba primjenjivala istu taktiku prema većini osoba, njima podređenima. Šutnja je imala ulogu nadmoći nad drugima, suptilnoga ponižavanja drugoga, jer se šutnjom osoba na vlasti izdizala iznad drugih, svojom šutnjom uopće nije uvažavala rečeno, nego se s visoka svoje crkvene službe povlačila u nedodirljivu nadmoć svoje šutnje. Šutnja tu nije bila ništa drugo negoli lukava taktika volje za moći! Dobro je da to imaju na umu svi upravitelji, napose svi biskupi i svećenici kojima je povjerena služba upravljanja nad drugima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Šutnja”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje,