Ponekad se borim s idejom raja. Ne tvrdim da je ta borba sasvim razumna — nije — ali to je ne čini ništa manje stvarnom. Znam da ne želim završiti u paklu; to mi je potpuno jasno. Ipak, u svojim melankoličnijim trenucima, ni raj mi ne zvuči osobito privlačan. To nije samo osjećaj nedostojnosti; više od toga, to je strah od vječnosti. Naravno, ima trenutaka kada mi sama pomisao na izbjegavanje smrti i ponovno sjedinjenje s voljenima donosi veliku utjehu. Ali ima i drugih trenutaka kada mi se sama pomisao da ću živjeti zauvijek čini, iskreno govoreći, prilično zastrašujućom.

Otkrio sam da u tim mukama nisam sam. U desetom poglavlju svoje autobiografije sv. Mala Terezija iz Lisieuxa opisuje kako je u uskrsno vrijeme 1896., osamnaest mjeseci prije svoje smrti, Bog dopustio da iskusi duhovnu tamu svih onih duša koje ne vjeruju u radosti neba: “Dopustio je da moju dušu obuzme najgušća tama i da mi sama pomisao na nebo, koja mi je dotad bila tako slatka, postane tek izvor borbe i muke.”

Mnogo prizemniji primjer susreo me prije par godina u razgovoru između novinara Piersa Morgana i poznatog ateista Richarda Dawkinsa. Kada su se dotaknuli teme smrti i besmrtnosti, Dawkins je priznao: “Ne mislim da bih želio živjeti čitavu vječnost. Biste li vi?” Na to je Morgan (koji za sebe kaže da je katolik) sasvim razumno odgovorio: “Ne znam, ovisi kakva je.” Ali Dawkins je ostao nepokolebljiv: “Mislim da u vječnosti ima nečeg zapravo poprilično zastrašujućeg.”

Dawkinsova iskrenost je vrijedna pohvale, a on vrlo jasno izražava tjeskobu koju mnogi ljudi osjećaju u vezi s cijelom idejom raja. Štoviše, njegova nelagoda otvara pitanje koliko je ravnodušnost suvremenog društva prema religiji povezana s time što današnji ljudi obećanje vječnoga života više ne doživljavaju kao nešto privlačno. Na taj je fenomen upozorio papa Benedikt XVI. u enciklici Spe Salvi:

“Očito je da u našemu stavu postoji proturječje koje upućuje na proturječje u samoj našoj egzistenciji. S jedne strane, ne želimo umrijeti; iznad svega, oni koji nas vole ne žele da umremo. No s druge strane, ne želimo ni živjeti neograničeno dugo, niti je zemlja stvorena za takav život. Što dakle uistinu želimo?” (Spe Salvi 11; vidi i 12.)

Što uistinu želimo? Rekao bih da je mjesec studeni posebno prikladno vrijeme za razmišljanje o tom pitanju. Ne samo zato što započinje svetkovinom Svih svetih — slavljem, moglo bi se reći, svih svetaca i svetica koji su znali što je doista bilo važno — nego i zato što je to mjesec koji Crkva posvećuje molitvi za duše u čistilištu. Kao takav, studeni je idealno razdoblje i za preispitivanje naših životnih prioriteta i za pripravu za vječnost.

Foto: Shutterstock

Tijekom mjeseca studenoga običavam svaki dan posjetiti groblje. Tu sam praksu započeo prije tri godine, na preporuku jednog prijatelja, a metoda mi je jednostavna. Izaberem jedan grob (najčešće onaj koji izgleda zapuštenije) i izmolim “Pokoj vječni” za one koji su pokopani ondje. Zatim izmolim psalam 130, veliki De profundis (“Iz dubine”) koji se već dugo nalazi u crkvenim obredima sprovoda. Na kraju provedem nekoliko minuta u tihoj meditaciji, prije nego što nastavim svoj dan.

Posjećivanje groblja također mi je snažno osvijestilo golemu kulturnu vrijednost katoličkoga pogleda na svijet. Jednostavno rečeno, dobro je za jednu civilizaciju da se sjeća svojih mrtvih i moli za njih — što predivna groblja istočne Europe zorno pokazuju. Doista, kada bi se pokazalo da je crkveno učenje o tome pogrešno, morao bih zaključiti da je Bog pomalo nemaštovit što se toga sam nije sjetio. No, naravno, nema potrebe za strahom: on je taj koji je sve to osmislio. U svojoj je mudrosti znao da će stvoriti ljepšu i ljubavlju prožetu ekonomiju spasenja ako živi mole za mrtve, a mrtvi za žive — jer, kako se ispostavlja, oni zapravo nisu mrtvi.

Treća, i najdublja pouka koju sam primio iz svojih odlazaka na groblje jest dublji osjećaj onoga što uistinu želim. Groblja su mjesta zadivljujuće tišine, a u dojmljivoj tišini koja tamo vlada — osobito u suton ili nakon laganog snijega — ima nešto sablasno lijepo. Mnogo sam puta osjetio kako me ta ljepota probada u dušu dok izgovaram riječi 130. psalma: “U Jahvu ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ. Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna; više no zoru straža noćna.” Dok sunce zalazi na zapadnom dijelu neba, a lišće blago šušti na vjetru, istina koja me ponekad posrami jest da osjećam čudan oblik ljubomore prema dušama za koje molim. Jer naše je kršćansko nadanje da one već počivaju, ili će uskoro počivati, u snu mira. Okružen tihim, slabo osvijetljenim grobovima, uhvatim se kako čeznem za tim istim mirom.

Foto: Shutterstock

Nimalo ne sumnjam da je taj osjećaj čežnje pojačan mojim melankoličnim temperamentom. Poput Sivka iz Winnieja Pooha, lako me iscrpe mijene života, i često se moram boriti s prikradanjem malodušnosti zbog svega što je u svijetu nesavršeno i ranjeno. Možda baš zato pronalazim utjehu — pa čak i prve tragove želje za nebom — na mjestu gdje to najmanje očekujem: na seoskom groblju. Istodobno vjerujem da moje iskustvo odražava nešto općenitije. Jer, bez obzira na naš temperament, svi prolazimo kroz razdoblja u kojima nas život iscrpljuje. A ta vremena umora za sve nas postaju prilika da srce uskladimo s nebom.

Patnja i blaženstvo: oboje nas podsjećaju da smo određeni za nešto daleko veće od onoga što nam ovaj izmoreni svijet može ponuditi. U razdobljima patnje čeznemo za onim budućim vremenom i mjestom kada će svaka suza biti obrisana i smrti više neće biti. U trenucima blaženstva prisjećamo se da ni najljepše stvari ovoga svijeta ne mogu u potpunosti utažiti našu duhovnu čežnju, našu egzistencijalnu nostalgiju, našu duboku glad za mirom koji nadilazi svaki razum. Stoga, bilo da nas boli života preplavljuju ili nas njegove radosti ostavljaju nezadovoljenima, u oba slučaja trebamo te borbe prihvatiti kao poziv da svoja srca ponovno usmjerimo prema “onomu što je gore” (Kol 3,2).

Ne mogu poreći da i dalje imam poteškoća s idejom raja; shvaćam da će ono s ove strane vela uvijek ostati svojevrsna tajna (usp. 1 Kor 2,9). Pa ipak, kroz svoje posjete groblju počeo sam čvršće vjerovati nego prije da — ako nebo doista znači ono što nam vjera tvrdi da znači — tada možda i ja mogu ondje biti sretan zauvijek. Ako nebo doista znači kraj svih napora, sveg stresa, tjeskobe, zbunjenosti, nerazumijevanja, sumnje u sebe, tuge, boli, žalosti i srama, tada možda umorne duše ondje mogu pronaći svoj mir. Jer ono što su me mrtvi naučili — i što me i dalje uče — jest da nebo obećava odmor: “Ovo je moje prebivalište dovijeka; ovdje ću boraviti, jer sam ga poželio” (Ps 132,14).

Za mnoge od nas slika neba kao vječnoga odmora u sebi nosi i sliku neba kao doma. Nisam, dakle, prvi koji se pita nije li ono što slijedi nakon smrti zapravo neka vrsta povratka kući. Možda će, kad se naše duše jednom oslobode svojih nužnih očišćenja, naš radosni ulazak u Očev dom prizvati u sjećanje onu veličanstveno jednostavnu rečenicu koju Tolkien upotrebljava na posljednjoj stranici Gospodara prstenova, kada se Sam Gamgee vraća s putovanja i nalazi oganj razbuktan u ognjištu, večeru postavljenu na stolu, svoje najmilije kako ga čekaju — i zna da su ga očekivali.

Molitva svetog Ivana Henrika Newmana

Neka nas Gospodin nosi kroz čitav dan,
dok se sjene polako ne prodube
i dok ne dođe večer,
dok se užurbani svijet ne utiša
i dok ne mine žega ovoga života,
i naš posao ne bude dovršen.

Tada neka nam u svojem milosrđu daruje sigurno sklonište,
sveti počinak
i mir na kraju.
Amen.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.